U ponedjeljak je na HRT-u emitirana posljednja, peta epizoda dokumentarne serije "Junaci našeg doba" koja je nanovo ispričala fantastičnu priču o hrvatskoj reprezentaciji i njezinu putu do finala SP-a u Rusiji. Serijal je pratio svaki korak vatrenih od trenutka dramatičnih, već gotovo izgubljenih kvalifikacija, pa sve do finalne utakmice u Moskvi. Uz podsjećanje na svaku utakmicu "Junaci našeg doba" prikazali su i posebne priče o najvažnijim akterima i ključnim igračima vatrenih te dosta do sada neviđenog materijala iz Rusije.
A osim iscrpnih intervjua s igračima i razgovora s članovima njihovih obitelji, prijateljima, suigračima, trenerima u mlađim uzrasnim kategorijama, pokušali su i analizirati što je to srebro sa Svjetskog prvenstva donijelo hrvatskom nogometu, sportu i društvu općenito te jesmo li, eto, uspjeli iskoristiti benefite tog veličanstvenog uspjeha. Sam koncept serijala nije nešto posebno originalan, već je snimljena slična emisija o vatrenima iz Francuske '98. i njihovoj bronci, koja je po meni i utabala put ovom srebru, ali je, bez obzira na to, serijal bilo itekako potrebno snimiti i redovno, svakih par godina, ponovno prikazivati.
Reprize utakmica hrvatske nogometne reprezentacije s odličjima ovjenčanih Svjetskih prvenstava, naime, prosječno gleda oko 300.000 ljudi, nešto manje nego što inače uživo gleda utakmice po skupinama Lige prvaka, a ovo premijerno prikazivanje "Junaka našeg doba", koje se vremenski dobro poklopilo s proslavom 25. godišnjice Oluje i velikog nacionalnog naboja i euforije, zasigurno je probudilo isti interes kod gledatelja. Da je možda bilo manje bespotrebnih analiza sportskih psihologa, komunikologa i drugih naknadnih tumača svima poznatih stvari te već dosadnih rasprava o tome trebaju li igrači za vrijeme himne držati ruku na srcu, taj interes gledatelja da ponovno prožive jedno od najljepših sportskih ljeta koje su ikada doživjeli dobio bi i adekvatan serijal. Ovako je to, međutim, dobro isključivo zbog onih elemenata oko kojih nije moglo biti greške: podsjećanje na utakmice, golove i dobro?udni Dalićev osmjeh, a sve ostalo bilo je višak. Inzistiranje na tome je li nam taj uspjeh donio sve ono što je trebao, pri tome impliciraju?i da je to prije svega nacionalni stadion, bilo je pogotovo bespotrebno. Sve ono pozitivno što su nam Modrić, Rebić, Raketa, Mandžo i ostali time donijeli mnogo je veće od bilo kakvog stadiona, pa makar i od tog dugo zazivanog nacionalnog... Sportskim žargonom rečeno, dokumentarni serijal "Junaci našeg doba", za razliku od onih kojima se u tih pet pedesetominutnih epizoda bavi, nije baš za srebrnu medalju. Pogotovo uzevši u obzir koliko je javni servis platio tih nekoliko kućnih intervjua i isječaka s utakmica, ali s obzirom na to da je nekakav dokument tog vremena ipak potreban, a ovo je, čini mi se, za sada jedini, dodjeljujem mu ovotjednu TV ružu.
Pri tome, naravno, ne mogu tvrditi da činjenica kako je ostali programski sadržaj u ovom domoljubnim emocijama nabijenom tjednu činila Lokasova serija "Nestali" i Vrdoljakov "General" o kojemu je zaista sve već rečeno, osim toga kako je moguće da se to uopće snimilo, nije utjecala i na moju odluku da nagradim nešto što je u biti ipak pozitivno i zabavno te će za nekih deset do dvadeset godina, sasvim sam siguran, dobiti još dodatno na značaju. Ova peta emisija bavila se, kao što sam na početku već naveo, dočekom reprezentativaca u Zagrebu i time kako su oni doživjeli taj dan. Uz već navedene negativne strane serijala, ovdje svakako treba istaknuti pozitivnu da je ovom prilikom sasvim preskočena cijela ona priča o tome koga su reprezentativci zvali u svoj autobus te čije su pjesme željeli slušati na Trgu. To je dan nakon tog dočeka sasvim nezasluženo bila jedna od glavnih tema, a urednici ovog serijala sasvim ispravno odlučili su ignorirati taj zapravo rubni događaj cijelog tog veličanstvenog dana i posvetiti se samo onome pozitivnome što se doga?alo u reprezentativnom autobusu i na ulicama grada u kojemu svi tada disali i pjevali kao jedan. U ova relativno teška vremena u kojima živimo, s gospodarskom i zdravstvenom neizvjesnosti, u kojima dolazi i do previše prijepora i podjela među nama samima, podsjećanje na te dane zajedništva nešto je što nam je bilo nužno potrebno.
