Prohladno nedjeljno prijepodne omogućilo mi je da nesmetano, štand po štand, obiđem tradicionalni sajam antikviteta na Britancu. Bez da mi pri tome, kao što je inače slučaj, ljudi na biciklima pet puta pređu preko cipele, bez da me bugarska obitelj u narodnim nošnjama, veoma raspoložena za trgovanje, požuruje u razgledavanju starih predmeta koji se nadaju novom vlasniku i bez sve te silne nedjeljne gužve za vrijeme koje traje nemilosrdna borba mojih sugrađana da zauzmu neko mjesto u jednom od okolnih kafića. Nije bilo ni - vrlo važno za napomenuti - influencera koji skaču pred fotoobjektiv starog fotoaparata koji se tu prodaje, misleći da je to zapravo jedan od onih uličnih paparazza koji ih želi uslikati za svoj Instagram profil ili neku nemaštovitu portalsku rubriku...
U toj opuštenoj šetnji sajmom, dakle, dok su preprodavači užurbano jurcali između štandova i otvarali suncobrane ne bi li zaštitili svoju robu od najavljene kiše, te izvlačili neke najlone s kojima su tu robu prekrivali i pakirali je u kartonske kutije s nacrtanim bananama, ugledao sam Vinka Štefanca kako se interesira za neki stari album Moody Bluesa. Kraj njega je u tom trenutku stajalo neko bučno društvu koje je glasno razgovaralo o novim pravilima odvoza smeća u centru grada i na sav glas se smijalo svakoj od tih odluka, a on je, pomalo iziritiran, pokušao nadglasati ih kako bi prodavača na štandu zamolio da mu malo spusti cijenu. Pitao sam se tada, gledajući ga tako iziritiranog i nervoznog, znaju li te galamdžije pokraj njega, i taj prevarantski preprodavač robe prvotno nabavljene na Hreliću, kakva je taj Vinko nekoć bio televizijska zvijezda. Pamtim još njegov prvi voditeljski angažman u "Story Supernovi" i jednom od prvih talent showova: "Supernova Music Talent". Bio je fantastičan! U "Hrvatskom idolu", našoj verziji britanskog "Pop Idola", pokazao se kao iznimno duhovit, fin, profesionalan i, nešto što se rijetko viđa u takvim formatima, iskreno dobronamjeran. Imaju li ovi primitivci s Malog placa uopće pojma, dok ga ovako bezobzirno ometaju u kupovini ploče dragog mu rock sastava, kakva legenda pokraj njih nervozno cupka u mjestu? Zna li to ovaj diler najvjerojatnije ukradenih ploča iz nekog nakon potresa napuštenog stana, dok mu odbija spustiti proizvoljno određenu cijenu?!
Prosto je nevjerojatno, pomislio sam gledajući ga tako među svim tim starim i isluženim stvarima, a koje bi kod nekoga tko ih zna cijeniti ipak mogle naći još neku svoju svrhu, što naš dobri Vinko nema neki stalni angažman. Trebao bi netko i njega, baš poput svih ovih predmeta koji se nadaju novom životu, pokupiti s ovog Britanca i ponovno upogoniti. Čovjek je akademski glumac koji bi, osim voditeljskih poslova, mogao igrati bilo koju ulogu u domaćim serijama... (U ovoj novoj 'Metropolitanci' mogao bi, uzgred kazano, igrati svaku!)
A, isto tako, pitam se jesu li znali oni umirovljenici po restoranima Zagrebačkog Plavog - gdje su došli na besplatan obrok za vrijeme kojega će im se održati neka kraća prezentacija o Zepter loncima - kakav je voditeljski genije nekoć bio taj njihov trgovački putnik koji im u odijelu žarkih boja pokušava prodati neki lonac i poklopac? Jesu li znali da je on osmislio i preko deset godina vodio jednu od najboljih dječjih emisija u povijesti? Sjećaju li se uopće Siniše Cmrka ili su samo čekali da se prezentacija zaključi kako bi što prije nešto bacili u kljun? I njega sam se, evo, sjetio ove nedjelje na Britancu kada sam za jednim od štandova s literaturom ugledao njegovu pomalo ishabanu knjigu za djecu "Nulti sat", a koja se, iako vrijedi mnogo više, prodaje za svega pet kuna.
Generacije djece odrasle su uz njegov "Turbo Limach Show", a mnoge današnje estradne face upravo tamo napravile su svoje prve glazbene korake. Taj iznimno kreativni autor i voditelj, međutim, i dalje ne radi ono što najbolje zna - na televiziji.
Eh da, skoro sam zaboravio, ugledao sam na ovom nedjeljnom sajmu i bundu za koju je prodavač tvrdio da je pripadala Vlatki Pokos. I nju bi - baš poput te bunde koju je jedna gospođa već isprobavala - trebalo svakako ponovno instalirati na zagrebačku špicu, ali još i važnije: na male ekrane. Ima ona, naime, baš kao i svi ovi kojih sam se to prohladno nedjeljno prijepodne na Britanskom trgu sjetio, još puno toga da nam ponudi...
Elem, među svim tim kristalnim vazama, slikama, gramofonima, krupnom namještaju, stolovima, stolcima, starinskom nakitu i lusterima, a koji se svake nedjelje izlažu na ovom malom sajmu antikviteta, nadajući se pri tome nekoj svojoj drugoj prilici u životu pa da negdje ponovno zasjaju, osim ovih gore nabrojanih lica s malih ekrana bilo je i nekih drugih, javnosti možda ne toliko poznatih slučajeva za koje je također prerano da ih se prekrije najlon kesama i upakira u kartonske kutije s nacrtanim bananama.
Pod hitno bi tako s Malog placa trebalo pokupiti jednog talentiranog nogometaša koji nije imao potrebna poznanstva da napravi veliku karijeru pa je ostao igrati na betonskom igralištu iza škole, a kojega sam te nedjelje prepoznao u kafiću Kraljevac dok je naručivao dupli pelin. Sjećam ga se kako je prije par godina jednim udarcem iz kornera, koji je prkosio svim zakonima fizike, odlučio jedan važan kvartovski derbi. Siguran sam da bi nam njegovo umijeće i talent mnogo više koristilo u Londonu na uzvratnoj utakmici protiv Chelsea, ili štojaznam: u Katru na Svjetskom prvenstvu, nego u ovoj birtijetini, samo kada bi mu netko dao još jednu priliku.
Davno zaboravljeni političar, nadalje, kojega sam ugledao kako se u pohabanom kaputu provlači između štandova, mogao bi itekako pridonijeti društvenoj zajednici da ga nisu prilikom promjene vodstva u njegovoj stranci označili kao jednog od onih koji je bio vjeran prethodnoj garnituri. Da se sada na Britancu netko za njega zainteresira, možda bi shvatili da je vjeran jedino svojim idealima i idejama, a koje su po mnogim pitanjima mnogo logičnije od onih s kojima se inače susrećemo u našoj političkoj svakodnevici.
Ljepotica jedna koja je u mladosti plijenila pažnju cijele moje generacije, pri čemu ona, naravno, nas nije ni primjećivala, sjedila je sama za stolom na koji ni konobar više nije obraćao pozornost. Ostala je jadna neudana, ne vlastitim izborom već je predugo vjerovala krivom čovjeku, ali njena ljepota je i dalje tako interesantna da bih još uvijek sve na svijetu dao kada bi mi rekla ono sudbonosno "da!" Ili, evo, barem mi poklonila jedan od onih svojih decentnih smiješaka za kojim već godinama žudim... Od svih starih stvari na ovom sajmu antikviteta, shvatio sam, najviše me privukla upravo ova stara ljubav.
I, ima takvih ljudi još mnogo oko nas, svatko ih poznaje barem nekoliko te bi ih sasvim sigurno rado ponovno vidio u njihovom pravom elementu, a ne da nezasluženo padnu u zaborav pa da se mogu pronaći samo na ovako nekom sajmu stvari za koje je netko odlučio da od njih više nema nikakve koristi.
Ma naravno, civilizacija jedva čeka da se na ekranima pojavi Vladana Vuković i vodi emisije o "timarenju" dedeka! Uz redovito "prodavanje pameti" i blaćenje Hrvatske i Hrvata, jer svakodnevni članci o njoj ovdje ne ispunjavaju interese izvjesne hartijice.