Bila je to večer u kojoj su Grci slavili referendum. Moja imenjakinja Roberta Kapsalis tog mi je dana iz Atene za Večernji list poslala sjajnu reportažu. Ona inače u svojim pričama iz Grčke oživljava to mediteransko šarenilo obojeno predivnom hranom i protkano filozofskom mudrošću.

Nisam znao, recimo, da su naranče u Grčkoj uglavnom besplatne.Imaju ih na bacanje, a ne mogu ih izvoziti. Jer svi uvoze portugalske koje su, zapravo, za marmelade. Tako da puno sočnije grčke ostaju daleko od naših nepaca. “Jesi li ti uopće vidio koji grčki proizvod na policama u Hrvatskoj”, upitala me je taj dan Roberta. “Jesam, grčki jogurt”, rekoh naivno i odmah se sjetih da taj grčki jogurt zapravo proizvode u Zagorju. “Zašto Grci imaju tako bogatu trpezu, zašto daju bogatstvo za hranu”, upitah je. “To im je u genima. Kad su ratovali s Turcima dvadesetih godina prošlog stoljeća umirali su od gladi na cestama. I ta je raskoš na stolovima podsjetnik na ta vremena.”

Tu sam večer, dok su se brojali glasovi u Grčkoj, skoknuo s posla kući nešto večerati. Kasnije sam se još morao vratiti na posao. U hladnjaku su mi na dnu za oko zapela dva patlidžana koja sam morao pojesti jer su se već smežurali kao ona dva Muppetova starca s balkona. No znao sam da će ih hladna voda osvježiti poput proljeća. Računam – dva patlidžana – jedno predjelo, jedno jelo. Sjetih se svoje dopisnice Roberte. Predložila mi je da od jednoga napravim paštetu i objasnila jednostavan recept. Naravno, unio sam malo i sebe u taj proces.

Dakle, osvježeni patlidžan izrezao sam na kolutove, posolio ih krupnom solju i ostavio da upiju more.

Kasnije sam ih umio maslinovim uljem, poslagao u tepsiju poput žetona i po njima bacio šaku neoguljenih češnjaka. Kad se to ispeklo, povadio sam patlidžane, ogulio češnjake, ubacio u zdjelu i zgnječio. Prelio sam s dosta maslinova ulja i to je već sada bila invazija mirisa. (Sjećam se da su jednom Jamieja Olivera pitali koji mu je najbolji miris u kuhinji, a on je rekao: “Miris češnjaka na vrelome maslinovom ulju.” E, ovo je, Jamie, još bolje).

I onda je krenula kreacija: što još dodati da ne uništi već nastalu čaroliju, a da još malo da, što bi Sevka rekla – gasa? Ugledah u gotovo praznoj teglici ljutu feferonku kako se poput zlatne ribice skriva iza etikete. E nećeš... Nakon nje ubacio sam i malo peršinova lišća. Hm, ovo je sad bilo ludog okusa, ali boja je bila grozna. Crvena paprika? Da, srećom imao sam slatku, ne ljutu (vjerojatno sam je zabunom kupio) jer je pašteta već sad imala zmajske ambicije zbog feferonke. Uh, kako je samo crvena paprika popravljala boju, to je budilo nadu da će pašteta nestati u tren oka. Nakapao sam još malo limuna, sve to ubacio u blender, izmiksao i stavio u hladnjak. Ali, što ću s drugim patlidžanom? I onda mi je Roberta na Viber pustila recept za papucaki - punjeni zapečeni patlidžan. No taj ću vam recept opisati drugom zgodom. Inače, Roberta je dizajnerica, još prije šest, sedam godina pokazivala mi je kakve crteže radi na iPhoneu, Kasnije je izlagala u New Yorku. Dok mi je to pokazivala, u zadnji džep traperica sakrio sam svoju Motorolu s antenom od pola metra. Od stida. Bila je toliko teška da sam stalno morao navlačiti hlače da mi ne spadnu...

>>Kuhajte uz Slano&Slatko: Vegetarijanski cannelloni koji se tope u ustima