Buenos Aires je grad u kojeg se samo rijetki ne zaljube.
Pisci, poetičari, novinari, umjetnici i ini posjetitelji boemske krvi vole ga nazivati Parizom Južne Amerike. Ne zbog njegovog izgleda, kako bi mnogi pomislili na prvu, već zbog umjetničkog duha koji i danas živi i neodoljivo podsjeća na Pariz iz prve polovine 20. stoljeća. Ako ste ljubitelj Woody Allenovog hita Midnight in Paris i prikazanog vremena u kojem je francuska metropola živjela umjetnost, u glavnom gradu Argentine nalazi se mnoštvo sličnih mjesta, a Cafe Tortoni definitivno je jedno koje ne smijete zaobići.
Sveopći prometni kaos, kolosalne moderne zgradurine i tipična kapitalistička svakodnevica u kojoj se na stotine tisuća poslovnjaka prešetava gore dole zaštitni su znak Avenide de Mayo, ponajbitnije ulice u centralnom dijelu Buenos Airesa. No, u toj se istoj ulici već više od 130 godina nalazi danas njena potpuna suprotnost. Nadaleko poznati Cafe Tortoni pravi je vremeplov koji vas iste sekunde vraća u neka stara, davna i nikad prežaljena vremena. Upravo na ovom mjestu u prvoj polovini prošlog stoljeća rađala su se neka od najvrjednijih dijela južnoameričke umjetnosti i vukli ključni politički potezi koji će ovu zemlju promijeniti iz temelja.
No, krenimo redom. Tortoni je otvoren 1858. godine na križanju ulica Rivadavia i Esmeralda. Njegov vlasnik bio je francuski imigrant prezimena Touan. Naime, spomenuti gospodin odlučio je Buenos Airesu pokloniti komadić Pariza otvorivši kavanu identičnu onima kakve su u to vrijeme vrištale ulicama glavnog francuskog grada.
Njegov omiljeni, u kojem se okupljala tadašnja krema pariške kulture zvao se upravo Tortoni. Touan je, svjedoče brojne knjige napisane o ovom mjestu, radio profitabilno ali u svom naumu nije uspio. Niti je privukao klijentelu kakvu je htio, niti je u njoj zaživio duh Pariza. Nezadovoljan samo masnom zaradom kavanu je 1880. preselio na današnju lokaciju ali s ulazom na ulicu Rivadavia. Uslijedile su ponovno godine nezadovoljstva i već u dubokoj starosti 1898., Touan je svoju nekretninu odlučio prodati sunarodnjaku Celestinu Curutchetu, mladom poslovnjaku i također velikom zaljubljeniku u stil Pariza.
Curutchet je znao u čemu je kvaka. Stvar je zapravo bila vrlo jednostavna. Čim je kupio Tortoni probio je ulaz na drugoj strani koja izlazi na Avenidu de Mayo, najprometniju rutu tadašnjih kulturnjaka. Nije prošlo dugo a osnovna ideja je napokon zaživjela.
1920. godine uslijedila su krizna vremena za Tortoni. Mnoge uspješne kopije odnijele su značajan postotak klijentele, a kavana je polagano počela gubiti na važnosti. Trebalo je osmisliti novu strategiju kojom će stara slava biti povraćena. Curutchet je 1926. godine svoj vinski podrum pretvorio u ekskluzivno mjesto za umjetničku elitu u kojem je i financijski poticao njihova dijela. Potpomognut utjecajem svojih prijatelja, slavnim Carlosom Gardeom i Jorgeom Luisom Borgesom, sva svita ponovno se sjatila u Tortoni i uživala u večerima nazvanim 'la Agrupación de Gente de Artes y Letras'. U sljedećih nekoliko godina kavana je doživjela vrhunac zbog kojeg će opstati do dan danas. Sve velike svjetske face pri posjeti Buenos Airesu nisu zaobilazila ovo mjesto, tako među njima ni Albert Einstein, Federico García Lorca i Juan Manuel Fangio.
40-tih godina Tortoni je jednostavno postao svakodnevica. Umjetničkoj eliti ubrzo su se pridružili i političari. Kavana je bila omiljeno mjesto Juana Perona, tadašnjeg generala i budućeg predsjednika koji je tih 40-tih godina ovdje svakodnevno obitavao. Istina ili ne, domaćini ističu kako se upravo ovdje stvarala politička ideja kasnije nazvana 'peronizam'. U Tortoniju je čest gost bila i njegova buduća supruga Eva 'Evita' Duarte, a navodno je ova legendarna kavana bila poprište njihovog prvog susreta. No kako to biva, moderna vremena, nažalost, potpuno su porazila boemski stil života Buenos Airesa, a samim time i smisao Tortonija. Onakva kakva je kavana nekoć bila izgubila je bitku u vremenu trke za profitom. Tortoni je danas pretvoren u svojevrstan oblik muzeja koji ipak još uvijek vjerno dočarava duh tih prošlih vremena.
Prvi put sam pred ulaz Tortonija zastao s prijateljicom Ninom. Odlučili smo kao prokleti turisti doživjeti legendu koju prepričava cijeli grad. Dvije velike skupine azijskih turista stajale su pred vratima. Bili su naoružani fotoaparatima, modernim smartphoneovima i onim suludim štapovima za selfije. Ulaz im je priječio zaštitar. "Ma daj, odvratno!", rekla je Nina i ukrala mi riječi iz usta. Za ulaz u Tortoni čeka se u redovima, ponekad i satima, a ponekad u sezoni ulaz je dozvoljen samo uz prethodnu najavu. Pogled izvana, fotka fasade i idemo dalje vidno razočarani. Ali ponosni. "Neće nama tamo neki Tortoni zabranjivati ulaz i tjerati nas da satima kao dva idiota čekamo dozvolu. Pa znaju li oni tko smo mi?", bile su misli tipičnih europskih egotripera.
Dani su prolazili a ja sam i dalje slušao priče o trade marku Avenide de Mayo - Tortoni, Tortoni, Tortoni... Bla, bla, bla. "A možda da ipak stanem u red?", pomislio sam pritom se boreći protiv svog ponosa. I onda, okružen s 10-tak dosadnih i nadobudnih Amerikanaca i 10-tak nasmijanih, strpljivih i za moj ukus previše dobro raspoloženih Japanaca čekao sam čak dva sata pred ulazom. Moj pogled i pokunjena glava govorili su - Tortoni, oprosti! Evo ga, napokon!
Proći kroz ulaz i zakoračiti u ovu kavanu zaista je neopisiv osjećaj. Vremeplov, ali doslovno! Tura po podrumu, koji danas služi kao pozornica za nastupe jazzera i tango umjetnika kao i za čitanje poezije i proze, knjižnici, u kojoj su sačuvani originali nekih od najvećih djela argentinske književnosti i rekreacijska sala s prastarim biljarskim stolom i stolom za igranje domina izmamila su mu dječji osmjeh na lice. Miris starosti, očuvani namještaj i zidovi od hrastovine te zeleni mramorni stolovi za kojima su nekoć obitavali najslavniji intelektualci Latinske Amerike. Neopisivo!
Zanimljiv detalj je i, dakako, sala s pismima i porukama slavnih ličnosti koje su prošle kroz ovu kavanu. Domaćini su posebno ponosni na pismo Hilary Clinton koje je stiglo ravno iz Bijele kuće. 1997. godine tadašnja prva dama Amerike bila je toliko impresionirana ovim mjestom da im se odlučila osobno zahvaliti riječima: "Velika je čast posjetiti ovaj komad povijesti, uživati u ovakvom ambijentu i ukusnom obroku. Hvala vam. Hilary Rodham Clinton."
Ambijent je zaista poseban, a kava spektakularnog okusa. Uživao sam čak dva puna sata. A kako i ne bi kad je Tortoni po gotovo svim mogućim svjetskim časopisima specijaliziranim za putovanja uvršten među 10 najboljih i najljepših kavana na svijetu.
>>'Uzimam novčanicu, gledam i ostajem u šoku. Ovo je međunarodni incident!'
>>'Kada noć podigne svoju zavjesu nestaje sav sjaj i blještavilo'
Autor se je baš razbacao fotografijama