Igrati pod olimpijskim obručima u Londonu i znati da ste među najboljima na svijetu...
E, to su 2012. godine iskusile naše košarkašice, a loptu je na OI u Londonu držala i Ana Lelas, igračica koja se nakon duge inozemne karijere vratila na hrvatske terene. Kaže da je košarku počela igrati s 11 godina i da se od tada ta ljubav ne gasi.
Promijenila sam prioritete
– Kako je moja sestra Žana Lelas bila košarkašica, svi su vjerojatno mislili da ću i ja njezinim stopama. Tako je i bilo, s rođakinjom sam otišla na trening i do dana današnjeg traje ta ljubav – kaže Ana, kojoj je sestra bila uzor, ali i pritisak.
– Naravno da sam gledala sestru kao uzor, ali tu je bio i Dražen Petrović. No, to sa sestrom shvaćala sam i kao opterećenje, ali uvijek sam svima govorila da ne igra ona umjesto mene i to mi je dosta pomoglo da ne pokleknem pod pritiskom da moram nešto napraviti od košarke.
Ali nešto jest napravila. Od rođenog Splita dogurala je do Španjolske, Francuske pa i Olimpijskih igara, a sada je svjetske reflektore odlučila zamijeniti domaćima i usporiti ritam.
– Posljednjih 13 godina bila sam u inozemstvu, a zadnju godinu imala sam problema s ozljedama i na kraju sam bila u Sopronu. Osvojile smo prvenstvo i ljetos sam shvatila da su mi se prioriteti promijenili. Znam da me čeka i život nakon košarke, koji je možda realniji nego život sportaša. Htjela sam ublažiti taj prijelaz iz profesionalne košarke i zato sam odlučila da ću ostati u Hrvatskoj – govori 33-godišnja košarkašica i dodaje:
– Želim pomoći mladim djevojkama koje igraju u seniorskoj ligi, moraju se i one u nečemu čeličiti.
Osim što je igračica, Ana je i trenerica u klubu Trešnjevci, a uza sve to i studira.
– Ja sam treneru predložila da bih i igrala i pomagala ako ima neka škola košarke. Iako se ne vidim u tome, djeci još uvijek mogu pomoći znanjem i mogu kombinirati i kondiciju i košarku, tako da smo došli na tu ideju i djeca me zaista ispunjavaju. No, ne vidim se kao trenerica ekipe, ali kao pomoćnica trenera ili kao individualna trenerica možda, više se vidim kao kondicijska trenerica.
Ana se pobrinula za svoj život nakon košarke.
Sljedeće godine trebala bi završiti kondicijski smjer na Kineziološkom fakultetu u Splitu, a tek sada, kaže, vidi koliko je ovaj realniji život puno naporniji.
Odgovara mi ovaj tempo
– Sada shvaćam koliko ne cijenimo vrijeme koje imamo dok smo profesionalci. Tada smo potpuno posvećeni treningu, odmoru i sebi, ali sada, u ovom malo realnijem životu u kojem ste na sto strana imate malo vremena za sebe, ali i to donosi neke svoje čari i trenutačno mi paše.
Iako je iza nje lijepa karijera, dolaze i novi izazovi. Već sljedeće godine na rasporedu je Europsko prvenstvo, a počet će i kvalifikacije za EP.
– Nadam se da bismo mogle iznenaditi. Starije igračice svjesne su toga da je za njih, kao i za mene, EuroBasket sigurno reprezentativni kraj.
Igrat ću još ove godine, a za sljedeću ćemo vidjeti. Ako i budem, bit će to u Hrvatskoj.
U reprezentaciji sada imamo spoj mladosti i iskustva i mislim da možemo puno napraviti – sigurna je Ana Lelas, koja će usprkos svemu košarku napustiti s lijepim uspomenama, onima iz Londona sigurno.
