Kapetan Samir Barač izgledao je iscrpljeno, kao da je izašao iz ringa, a desno mu je oko bilo posve krvavo.
– To vučem još od polufinala, ali nema veze, jer ovo je osjećaj za koji mi sportaši živimo. Znate li koliko je teško trenirati svaki dan i ići na spavanje samo s jednim ciljem, a sada je on ostvaren. Pa to je ludnica! Iako su se neki žalili da naša igra nije lijepa za oko, ona nam je ipak donijela ovo zlato – objašnjavao je kapetan.
– Nismo očekivali da ćemo tako brzo sve riješiti, ključ je bila čvrsta obrana, bili smo kompaktni. Naravno, sve je bilo u znaku broja osam, naše publike, koja nas je nosila do vrha – dodao je Barač.
– Fantazija, dali smo zadnji atom snage – pričao je Miho Bošković jedva hvatajući zrak: – Prvi i jedini put u životu imali smo priliku igrati pred svojom publikom na velikom natjecanju. Imam sreće što sam bio u ovoj generaciji. Sve nam se poklopilo, bit svega jest to što smo bili agresivni, od početka smo kontrolirali utakmicu, probili su nas samo tri puta. Borba se nastavlja, idemo na Olimpijske igre. Hoćemo li slaviti? Ne znam kako ćemo uopće stati... – blistao je Dubrovčanin.
I Sandro Sukno, mladić iz njegova grada, znao je težinu pločice koja mu je visila oko vrata.
– Znali smo što se očekivalo od nas, a prva smo naša reprezentacija koja je uspjela uzeti europsko zlato. Sada smo probili led, na drugima je da nastave niz – kaže sin Gorana Sukna, osvajača zlatne olimpijske medalje iz Los Angelesa '84.
– Napokon zlato! I to odmah, zapravo na mojem prvom velikom natjecanju – pogladio je svoju medalju i Petar Muslim. (sh/VLM)
