Godišnji odmor već je bio na izmaku, a u sliku sunca, mora i ostalih ljetnih aktivnosti nikako se ne uklapa televizor. Preplanula tijela uživo mnogo su bolja nego na malom ekranu, a sve zanimljive novosti u kasnom kolovozu mogu se svesti one lokalne, nešto "šire" od dužine plaže ili rive primorskog gradića. No izvanredna situacija prošlo ljeto mnoge je prisilila da pritisnu čarobni gumb na daljinskom upravljaču ili popiju neplanirano osvježavajuće piće u lokalnom kafiću.
Moja je mala ekipa bila među ovima potonjima.
Bez obzira na to radilo li se o ranim jutarnjim satima ili sparnim popodnevnim, plaža je svako toliko gubila bitku pred malim ekranima. Razlog? Naši rukometaši na Olimpijskim igrama. Hladovina, kakvo gazirano rashlađeno piće, grickalice i kockice u Pekingu. Jedino što nam je kvarilo idilu bila je činjenica da dečkima na terenu pred kraj - nije išlo.
Preznojavanje s ove i one strane ekrana
Sparina u zraku nije pomagala dok smo se preznojavali dok je brojka na strani ekrana koja nam ne odgovara rasla. Ženskom dijelu u preznojavanju nije pomoglo čak ni to da na terenu nije bilo Balića. Tad smo se tek navikavali na činjenicu da ga nećemo gledati kako zamahuje svojim mišićima i sprema lopte u vrata, niti kako se bahato smješka protivnicima kasnije.
Baš u tim trenucima kad su neke pripadnice ženskog spola zasigurno žudjele pomoći "potrganom" Baliću kakvom masažom, naši su se dečki malo opustili pa smo jedan od svojih ljetnih dana morali planirati prema utakmici za - treće mjesto. Ali temperatura zbog toga nije bila ništa niža. Usprkos činjenici da nije bio nikakav problem naći slobodan stol.
Nije nas to nimalo zabrinjavalo, mi smo bili puni nade da će baš taj dan pasti još jedna hrvatska medalja u Pekingu, a bio je to i jedini logičan rasplet. Trebale su im oko vrata visiti zlatne olimpijske medalje, ali nitko im nije zamjerio to što su se s njima oprostili. One medalje dva postolja niže, imali smo osjećaj da nam ne mogu izmaknuti. Prehrambeni artikl u tekućem stanju koji nikako nije mudro piti prije podneva čekao je na stolu slavlje.
Osveta je slatka
Ali onda su se pojavili preplanuli Španjolci i malo nam spustili temperaturu. Dečki ipak imaju more pa im nije bilo važno što se više možda neće smjeti pojaviti na našoj obali. Nisu nam dali da dišemo i ovaj put su se umjesto nas znojili naši dečki na terenu. I čak ni našem ženskom dijelu nije to bilo uopće zabavno.
Naša rukometna reprezentacija jedna je od onih kojima Hrvati jednostavno - ne zamjeraju. Previše su nam puta stavili osmijeh na lice, zna to muški dio publike, a još su k tome u prosjeku najzgodnija reprezentacija, znaju to žene - pa tko bi im prigovorio?
Ali onu ispuštenu brončanu medalju bilo bi tako slatko osvetiti... I nema veze što se Svjetsko prvenstvo tek zahuktava. Upravo bi nam to danas mogli priuštiti naši rukometaši i tamnoputim Španjolcima pokazati da su ovaj put ipak na - našoj obali.
