Dužnosnici su te srijede u travnju 2007. zanijemili. Knedla im je zastala u grlu, a ni narodu koji je pratio vijesti nije bilo lako. Niti jedan od mogućih dvanaest glasova na izboru za zemlju domaćina Europskog nogometnog prvenstva 2012. nije dodijeljen našoj maloj zemlji. – Kako? Nije moguće? – čudili su se, kako se to narodski kaže “ko picek dreku”, svi odreda iz Hrvatskog nogometnog saveza. Naboralo se čelo i bivšeg premijera Ive Sanadera. Kako li su ga samo mogli uvjeravati da je Euro 2012. zajamčen, a Hrvatska će zajedno s Mađarskom ostvariti, ne samo odlične sportske, nego i gospodarske, ekonomske, investicijske i tko zna kakve još koristi?! Živjelo se toga travnja 2007. godine tužno. Okus poraza od Poljske i Ukrajine, protivnika na koje nitko nije ozbiljno računao, bio je gorak; rijedio se pivom u kvartovskim birtijama, dok se u političkim krugovima raspravljalo koliko se novca moglo dići. A zagrebački su navijači znali – izgubljena je jedina šansa da ono ruglo, Dinamov stadion, samo nekoliko koraka od Zoološkog vrta, dobije novi izgled i prestane sisati gradsku sisu.
Ali, u pet godina promijenilo se baš sve – rijetko se tko više i sjeti propale hrvatsko-mađarske kandidature za Euro 2012. Nakupilo se previše tužnih i ljutitih kojima su poslodavci u prošlih nekoliko godina gurnuli u ruke radne knjižice. Sve se strmoglavilo, računi su se nagomilali, švicarac poludio, benzin poskupio, dug države narastao, a Remetinac se natrpao.
– Hvala Bogu da su europsko prvenstvo dobili Poljaci i Ukrajinci, a ne mi – reći se poštar kojeg smo temom o Euru 2012. slučajno zagnjavili. – Tko bi to sve platio? Pa pola nas je ostalo bez radnih mjesta – pita u strahu.
Nogometno prvenstvo koje je prije pet godina bilo doživljeno kao sportski imperativ, nacionalni melem za dušu, pretvorilo se u čistu računicu – jer što bi doista bilo da je Hrvatska dobila Euro 2012.?! Što bi bilo da smo morali uložiti u sve one stadione i iz svoje blagajne keširati 2,8 milijardi kuna koliko je država na čelu s ondašnjim premjerom Sanaderom bila spremna uložiti u europsku nogometnu smotru, uključujući u taj iznos gradnju i obnovu prometnica, zračnih i trajektnih luka, troškove sigurnosti i zdravstvene zaštite?
Mnogi smatraju kako bismo potpisali financijski krah, baš kao što se to dogodilo s Grcima, koji su ubrzo nakon organizacije Olimpijskih igara upali u tešku dužničku krizu. Troškovi Europskog nogometnog prvenstva 2004. ostavili su traga i na portugalskoj ekonomiji. Pitanje je bi li Hrvatska i Mađarska podnijele ulaganje u stadione i prateću infrastrukturu kakvu zahtijeva organizacija europskog nogometnog prvenstva.
ROZGA NAPUNILA SPALADIUM
– S obzirom na krizu koja nas je zadesila, dobro je da nismo domaćini Eura 2012. – smatra Zoran Cvrk, projekt menadžer hrvatsko-mađarske kandidature za Euro 2012. – Organizacijski bismo to izgurali, ali u gospodarskom smislu danas bi to bio veliki financijski presing koji bismo morali izdržati. Klečali bismo na koljenima, ali barem bismo imali stadione. Ljudi bi znali u što je otišao novac – dodaje Cvrk priznajući ipak da žali što Hrvatska nije dobila organizaciju Eura, 60 posto uvjeren da bismo uspjeli. –Samo od prodaje ulaznica za nogometne utakmice vratili bismo novac uložen u stadione – uvjeren je u izračune koje je Hrvatska pri kandidaturi na detaljnu analizu dostavljala Uefi. Ipak, poučeni brojnim iskustvima, građani znaju – u izračune ne treba sto posto vjerovati, uvijek nešto iskrsne, uvijek treba još… Baš kao što je to slučaj s Nacionalnim stadionom u Varšavi građenim za prihvat više od 58.000 ljudi. To je najveća sportska investicija u poljskoj povijesti, a cijena gradnje se s planiranih 300 milijuna eura popela do nevjerojatnih 500 milijuna. Uefa je varšavski stadion ocijenila maksimalnom kategorizacijom od pet zvjezdica, ali to ipak ne znači kako je sve prošlo glatko. U svibnju prošle godine krov velebnog poljskog Nacionalnog stadiona, sagrađenim iznosom kojim bi Hrvatska u svakom selu i zaseoku mogla podići dječje vrtiće, prihvatilišta, pučke kuhinje, a i pokoji zatvorski smještaj, počeo je prokišnjavati. Ustanovljeno je da ni stubišta kojima će navijači do svojih sjedala nisu napravljena prema standardima… I eto opet troška.
Mi smo na kandidaturi, boreći se za organizaciju najvećeg sportskog događaja koji bi od osamostaljenja bio održan na našem teritoriju, obećali – 135 milijuna eura uložiti u rekonstrukciju maksimirskog stadiona, 85 milijuna eura za splitski Poljud, koji bi bio i natkriven, 80 milijuna eura planirano je za riječki stadion, a 70 milijuna eura uložili bismo u novi stadion u Osijeku. Svaka javna ličnost lobirala je tada za Hrvatsku. I tadašnji predsjednik Stjepan Mesić dao je zeleno svjetlo Euru 2012., pobrojao pozitivne strane organizacije i s ostatkom nacije čekao rezultate. Danas poručuje preko svojih ljudi zaposlenih u Uredu bivšeg predsjednika da ipak ne bi komentirao kako bismo to financijski podnijeli.
Sportski stručnjaci tvrde kako bi milijuni koje bismo, primjerice, uložili u gradnju stadiona u Osijeku i Rijeci nakon prvenstva bili mrtvi kapital. Ti gradovi, slažu se oni, nemaju dovoljan broj sportaša koji bi sagrađene i iz proračuna plaćene stadione, držali u pogonu. Nemaju, tvrde dalje, ni dovoljno sposobnih ljudi da ih cijele godine pune financijski isplativim gostima. U svakom slučaju, da su stadioni sagrađeni, Osijek i Rijeka raspolagali bi s puno većim sportskim sportskim dvoranskim kapacitetom nego što im je potreban. – Posjećenost je domaćih nogometnih utakmica katastrofalna. S prosječne tri tisuće po utakmici Prve lige pala je na dvije tisuće, ili čak i manje tako, da tu ne bi bilo kruha. Splitski i zagrebački stadion zamišljeni su kao multifunkcionalne dvorane, što bi bila olakotna činjenica jer bi se u njima mogli organizirati i drugi događaji – objasnio je Cvrk. Vrlo je vjerojatno da bi se ponovila povijest slična onoj nakon organizacije Svjetskog rukometnog prvenstva 2009. u Hrvatskoj. Ali, s većim cehom! Naime, u šest smo gradova za šest dvorana građenih za rukometno prvenstvo platili više od milijardu kuna, a od obećanja kako će te dvorane biti iskoristive i isplative cijele godine te da će se poraditi i na infrastrukturi kako bi profitirale lokalne zajednice, nije bilo ništa. Podsjetimo, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić planirao je dovesti tramvaj do Laništa na kojem je sagrađena Arena Zagreb, spominjao je novi, dvokatni rotor, ali osim pristupne ceste i dva kružna toka te trgovačkog centra uz dvoranu, u infrastrukturi se metropole nije promijenilo ništa. Vizura ostalih gradova ostala je kao i prošlih godina – također nepromijenjena. A isplativost arena? Početkom prošle godine jedino zadovoljavajuće poslovanje imale su dvorane u Varaždinu i Zadru, dok se u drugim gradovima vodi prava “spasi-naplati” bitka. U Zagrebu je početkom ove godine, zbog manjka novca kojim bi se održavala, Arena stavljena u hladni pogon. Ingra, vlasnik Arene, pobunila se jer Grad Zagreb i država nisu ispunjavali svoje obveze, zbog čega je tvrtka sama morala servisirati troškove dvorane.
– O profitabilnosti i isplativosti splitske Spaladium Arene moguće je govoriti samo ako se završi kompletni centar. Slikovito rečeno, zasad je sagrađen “rashod”, a gradnju “prihoda” još čekamo. S druge strane, brojni se događaji, poput Europskog prvenstva u malom nogometu u Splitu nikada ne bi ni održali da nije sagrađena ta dvorana. Samo će to događanje u splitski proračun uprihoditi devet milijuna kuna – rekao je Srđan Žižak, direktor Spaladium Arene.
Maksimalna je popunjenost te dvorane na godišnjoj razini 140 dana, a od otvaranja samo je jednom zabilježila 12.000 posjetitelja. Pjevala je tada u Spaladium Areni Jelena Rozga. – Spaladium Arena nije dovršena. Gotove su samo glavna i pomoćna dvorana, a nedostaju komercijalni sadržaji. Nastavak gradnje nameće se kao jedino rješenje jer Arena ne može poslovati bez ostatka centra – kaže Žižak.
Ništa bolje nije ni u Areni Zagreb.
– Arena je sagrađena bez ijednog dodatnog sadržaja, bez poslovnih i ugostiteljskih prostora koji bi mogli biti dodatni izvor prihoda, bez oglasnih površina, bez sustava zastora kojim bi se dvorana mogla prilagoditi manjem broju posjetitelja – nabraja Tomislav Pervan iz Arene Zagreb. U prošloj je godini u Areni bilo otprilike 40 događaja. S pripremama i raspremama, dvorana je u pogonu bila 130 dana, što je 35 posto godine. Polovica događanja otpada na koncerte, 45 posto na sportska zbivanja, a ostalih pet posto na sajmove.
Arena Zagreb nikako ne može biti isplativa – ističe Pervan. – Uzmemo li u obzir da je 7,2 milijuna eura godišnja zakupnina dvorane i otprilike 10 milijuna eura godišnji operativni troškovi (samo aktivnosti da bi dvorana bila “fit”) uz sve režijske i troškove osoblja – to je nekih 65 do 70 milijuna kuna na godinu. Isplativost nije moguća misija! Trebali bismo imati čistu dobit od 20.000 eura na dan svih 365 dana u godini da Arena Zagreb bude isplativa – poručio je Tomislav Pervan. No svu će raspravu o isplativnosti prekinuti sportski fanatici i jednostavno poručiti – nemoguće je uspoređivati rukomet i nogomet, kao i arene i obećavani novi stadion na Maksimiru. Da nije moguće uspoređivati rukometno i nogometno prvenstvo, slaže se i Zoran Cvrk koji ističe kako je kandidatura za Euro 2012. Hrvatskoj bila posljednja šansa.
– Kad je riječ o procjenama isplativosti Eura 2012., ja sam ipak optimist. Računali smo da bi uloženo u organizaciju Eura vratili i završili na pozitivnoj nuli. Veći bi izazov bili smještajni kapaciteti i hotelski sadržaji nego organizacija događanja. Ne smije se zaboraviti ni fan-zona koja je drobilica novca i u kojoj je unaprijed teško izračunati ekonomsku korist. Doista, nogometnih je navijača znatno više nego rukometnih. Statistike kažu da, primjerice, na takva događanja dolazi od 50.000 do 100.000 Engleza bodriti svoje nogometaše. A to su samo Englezi, a gdje su svi ostali?! – kaže Cvrk.
Više pročitajte u Obzoru Večernjeg lista
Bilo bi u Remetincu par Hadezeovaca više i barem jedan Haenesovac.