Bilo je tri ujutro. Muhammad Ali i Joe Frazier u ringu. Bio sam dvogodišnjak. Tata je samo rekao da sam se probudio i gledao. I godinama kasnije boks je bio jedina borilačka disciplina koju sam volio. Jer boks je ipak vještina. I moj susjed sa Srednjaka jednom je u tri ujutro bio na korak od raja. Nije uspio, ali ja sam bio ponosan jer znam Belog. I znam kroz što je sve morao proći da bi bio prvak.
A ove subote u kolovozu, u moru loših vijesti, razveselio me Filip Hrgović. I njegov vjerni i uporni trener Leonard Pijetraj kojeg se sjećam da je došao u redakciju prije petnaestak godina. Nitko nije želio razgovarati s njim. Nitko, osim Brajde. Koji i danas u godinama novinarskog veterana, dječački zaneseno zna nazvati u ponoć. I reći: imam priču iz boksa, nađi neki, pa makar i manji prostor.
I jučer se probudio prije sedam, želio je napisati priču o šampionu. A meni je srce puno. Jer imamo šampiona, imamo otvor sporta kakav sam uvijek sanjao imati. Hrgović od jučer hoda tragom Mate Parlova, kojem su se divile generacije, koji je bio sinonim za uspjeh u životu. I nakon Parlova smo imali sjajnih boksača, ali ovaj bi mali mogao biti baš pravi šampion.
Želi svjetsko i olimpijsko zlato. I kaže da se ne šali. Ima velik talent, veliku predanost, bez koje se u boksu ne može do trona, ima "čuku". Tu nema švercanja, tu nema suigrača koji će "zabiti" ako ti nisi pravi. Tu nema foliranja. U kutu sjedi vrijedan i boksu odani trener, mentor i prijatelj Leonard Pijetraj. Koji godinama govori da ima šampiona. Jedino što možemo poželjeti jest da se opet u tri ujutro budimo zbog boksa. I našeg šampiona!
>> Lijepo izgleda ova parada oko mene, ali moj život su krv i znoj
bas se veselim pobjedi jedva cekam da boksa u 3 ujutro a leo pjetraj lik je vrhunski