Nekako nam je čudno gledati ga u trenirci koja nije hrvatska, nego talijanska, ali takav je (sportski) život. Valjda je slično Španjolcima kad Garciju gledaju s hrvatskom kapicom na glavi. Goran Volarević (40) ostavio je ogroman trag u hrvatskom vaterpolu i u našoj vaterpolskoj reprezentaciji, a sada je vratar prekomorskih susjeda.
Nastavio je zanimljiv niz naših “azzurra” među kojima su bili braća Fiorentini, potom Danijel Premuš, a zamalo i Damir Burić. Na početku razgovora pitamo Volarevića kako je došlo do toga da stane na vrata talijanske reprezentacije.
Iznenadio ga Campagna
– Ja sam u Italiju došao još u ljeto 2006. godine. Najprije sam branio u Cataniji, potom u Bresciji, Savoni, dvije godine u Cagliariju, pa u Acquachiari i sad u Pro Reccu. Za talijansku reprezentaciju debitirao sam 2012. kad sam otišao na EP u Eindhovenu. I za mene je to bilo iznenađenje, ali kada me izbornik Campagna, zbog ozljede Tempestija, pitao želim li se angažirati, nisam dvojio. Pogotovu zato što sam znao da je moja misija u hrvatskoj reprezentaciji okončana – objašnjava Volarević.
Da podsjetimo, Goran je s Jugom, u kojem je proveo osam godina, dvaput osvojio Kup prvaka, zatim Superkup, pet naslova hrvatskog prvaka i isto toliko trofeja u kupu. S reprezentacijom se okitio europskim srebrom u Kranju 2003. Bio je i na širem Rudićevu popisu za Melbourne 2007.
– Bio sam na pripremama i otpao u posljednji tren. Poslije me Rudić zvao na još neka okupljanja, ali u principu od 2008. više nisam kandidirao za našu reprezentaciju.
Kako ste dobili talijansko državljanstvo?
– Moj djed po majci je iz Rovinja, rođen je za vrijeme Italije.
Jeste li dosad branili protiv Hrvatske?
– Samo na pripremama u Rijeci, na službenim utakmicama nisam.
Dakle, danas u polufinalu završnog turnira Svjetske lige u Ruzi moglo bi biti prvi put?
– Da, moglo bi biti. Vidite: ja sam Hrvat i, što se toga tiče, nema dvojbi, ali već više od 10 godina živim u Italiji i sada nastupam za Italiju i normalno je da želim najbolje svom timu. To mu dođe kao jedna nova karijera.
Jug me se kao klub ne sjeti
Ovdje u Ruzi branili ste pola meča protiv Srbije, potom cijelu utakmicu protiv Kazahstana. Kako vam se čini?
– Mi smo još u fazi priprema i što se tiče obrane i što se tiče svega ostaloga. Mislim da možemo biti puno bolji.
Prilično ste “teški”, vidim i u Ruzi trenirate dosta jako?
– Da, treniramo prilično žestoko, još smo u fazi priprema za SP u Budimpešti. Meni se isto čini da smo teški, da nemamo pravi ritam. Srbi su već pokazali da imaju visoki ritam na utakmicama. E, sad, jesu li oni prerano došli u punu formu, to ćemo vidjeti.
Kako gledate na budućnost?
– Još ću godinu dana braniti, a potom ću se polako prebaciti u trenerske vode. Najprije kao trener vratara u Pro Reccu, a poslije ćemo vidjeti kako će to dalje ići.
Imate li kontakte s hrvatskim igračima?
– U odličnim smo odnosima, neki od njih su mi veliki prijatelji. Život nas je razdvojio, kontakti se malo razvodne, ali uvijek kad se sretnemo korektno se pozdravimo i popričamo.
Sjeti li vas se Jug koji put?
– Jug kao klub baš i ne, ali jugaši da. Osam lijepih godina proveo sam u Jugu i imam puno prijatelja u Dubrovniku koje bih ovom prigodom pozdravio. Baš smo ostali kao jedna familija...
Kako su u Pro Reccu doživjeli još jedan poraz od Juga u Kupu prvaka?
– U Reccu je svaki poraz, pogotovu u Ligi prvaka, bolna točka. I odmah je samo zbog toga sezona ocijenjena neuspješnom. Bit će prilično igračkih pretumbacija, ali promjena bi bilo i da smo postali europski prvaci. U klubu više ne žele igrače na tribinama, žele da svi rade i dišu u istoj momčadi i zato će biti manje stranaca.
Ugođaj ovdje u Ruzi nije nešto posebno zapaljiv, a i vrijeme je nekako čudno, oblačno i kišovito?
– Atmosfera nije baš ljetna. Još smo u fazi priprema za SP. No možemo na sve to gledati i s pozitivne strane: u Hrvatskoj i Italiji velike su vrućine, a ovdje barem normalno dišemo – zaključio je Volarević.
kako možeš biti hrvat a igrati za Talijane? Šta nisi državljanin Italije ?