Uz malo problema na putu (pokvario se autobus koji nas je vozio iz Moskve u Ruzu), hrvatska vaterpolska reprezentacija stigla je na poprište završnog turnira Svjetske lige. Jučer je počela i s natjecanjem, a jedan od najintrigantnijih igrača u našim redovima je ljevoruki Španjolac Javier Garcia Gadea (rođen 5. siječnja 1984. u Barceloni).
Prije sedam godina došao je u Hrvatsku (u riječko Primorje) i, kaže, zaljubio se u našu zemlju, naše ljude i naš vaterpolo. No, nas je zanimalo kako je njegova okolica reagirala kad je 2015. odlučio nastupati za Hrvatsku.
U igri nema sentimenta
- Prije svega podržala me supruga Aida jer mi smo već dugo živjeli u Hrvatskoj - pet godina u Rijeci, dvije u Dubrovniku - i naša djeca osjećaju se bolje ovdje nego u Španjolskoj. Roditelji su bili za to da ostanem u španjolskoj reprezentaciji, ali razumjeli su moju situaciju. Na kraju su bili presretni, kad smo na OI u Riju igrali protiv Španjolske oni su zbog mene navijali za Hrvatsku - kaže Garcia.
A kako je bilo vama?
- Ta utakmica nije bila poput drugih, normalno, bilo je puno emocija. Slično mi je bilo kad sam prvi put igrao protiv Barcelonete u kojoj sam ponikao. No, kad počne utakmica to su suparnici kao i svi drugi.
Bivši vam suigrači nisu zamjerili?
- Razumjeli su moju odluku jer me 2013. izbornik nije pozvao u španjolsku reprezentaciju.
Imate troje djece, kao i mnogi drugi vaterpolisti, redom cure?
- Da, Amanda ima 11, Elsa 6, Dara tri godine. Najstarija ide u školu, u Rijeci je četiri godine, zajedno s predškolom, bila u talijanskoj školi, sada je u Dubrovniku dvije godine u hrvatskoj školi, ali nema nikakvih problema. Odlična je učenica, govori bolje hrvatski i talijanski nego španjolski i katalonski.
Zbog čega je tako?
- Kad smo se moja žena i ja upoznali, govorili smo španjolski i sad ne možemo to promijeniti. No, kako živimo u Barceloni, u kojoj se govori i španjolski i katalonski, željeli smo da djeca nauče katalonski. I zato s njima razgovaramo na katalonskom.
Je li velika razlika između katalonskog i španjolskog?
- To su različiti jezici, kao talijanski i francuski, primjerice. Naše obitelji govore španjolski, ali mi želimo da naša djeca znaju katalonski. No, one sad bolje govore hrvatski nego španjolski i katalonski.
Kad smo već kod toga, što mislite o najavljenom referendumu o samostalnosti Katalonije?
- Vidjet ćemo što će biti, to je zasad samo najava. Situacija je prilično komplicirana. Španjolska je u krizi, puno je nezaposlenih, pa sad mnogi u Kataloniji misle da će im biti bolje ako se osamostale. Ali nije to tako jednostavno...
Kakav je vaš osobni stav.
- Ja sam protiv, ali moja žena je za. Ali ne ratujemo zbog toga.
Pa, ionako ćete svi ostati u EU?
- E, to je sad pitanje. Katalonija bi morala ponovno proći proceduru za učlanjenje. A dok se to dogodi, puno bi tvtrki moglo otići iz Katalonije. Ja sam protiv, ali ako većina bude za, bit ću sretan, poštovat ću to.
Mi smo taksisti
Vama u hrvatskoj reprezentaciji teče zapravo jedna nova karijera. Sa Španjolskom imate dvije svjetske medalje (broncu iz Melbournea 2007. i srebro iz Rima 2009.), a s Hrvatskom zasad olimpijsko srebro u Riju.
- Nije mi bilo teško prilagoditi se u hrvatskoj reprezentaciji jer sam s 90 posto tih igrača igrao ili u Primorju ili u Jugu.
Kako biste usporedili Rijeku i Dubrovnik?
- Različiti su. U Rijeci smo živjeli pet godina, ondje je rođena naša Dara. Imali smo sve što smo trebali, sve je bilo za 10. A onda smo promijenili grad i krenuli ispočetka: nova škola, novi vrtić, novi stan. No, u Dubrovniku nam je također odlično, i opet je sve za 10. Moja žena radi za jednu hrvatsku tvrku koja se bavi prodajom nekretnina
Imate li kakav hobi? Bijač i Perrone love ribu...
- Kad imate tri malene djevojčice, što će vam hobiji, ha-ha... One treniraju i rukomet i badminton, ples, plivanje. Mi ih razvozimo kao taksisti.
