Premda mu nije bilo do smijeha jer je bio uvjeren da može i više od bronce, poluteškaš Hrvoje Sep se na medaljaškom postolju Europskog boksačkog prvenstva ipak nasmiješio.
- Naš klupski tajnik Slobodan Mufić uveo je pravilo da na postolju na kojem se dijele odličja moramo biti nasmiješeni, a poslije teških mečeva to ponekad doista nije lako.
Premda trener Leonardo Pijetraj ima mantru "u boksu postoje samo šampioni, sve ostalo su izazivači", ipak je to pretežak sport da i srebro i bronca ne bi bili vrijedni velikog poštovanja.
- Leo je prije prvenstva rekao da je sve osim zlata neuspjeh i to se možda nekome čini kao preuveličavanje, ali to jest tako. Mi smo i dalje vrlo nezadovoljni jer sam bio jako blizu i ne osjećam se nadigranim, a nisam napravio korak više. No, ipak su neki ciljevi ostvareni, a osim medalje, to je i plasman na Svjetsko prvenstvo na kojem također želim osvojiti odličje. Osim toga, godi mi čuti i da sam prvi hrvatski boksač nakon Mate Parlova s dvije medalje s europskih prvenstava.
Za današnje sportske standarde, 29-godišnji Hrvoje u boks je ušao poprilično kasno.
- Da, boks sam počeo trenirati sa 21 godinu, no tako je valjda moralo biti. Uostalom, u ovaj sam klub došao mentalno spreman pa sam brzo napredovao. Do tada sam trenirao kik-boks, a imao sam i neke dobre rezultate u hrvanju.
S obzirom na to da su iz Bugarske putovali automobilom, Hrvoje i suborci navratili su u povratku u njegovu rodnu Vrbanju, općinu u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Hrvoja odmalena nije zanimalo da bude neki lokalni "baja" pa je otišao trbuhom za kruhom. Najprije u Osijek, a potom u Zagreb.
- Nisam ja taj koji će suditi ljudima koji su bili manje ambiciozni pa su ostali kod kuće, no ja sam htio uspjeti u životu, a borilački sportovi su nešto što me je fasciniralo. Radio sam kao zaštitar u Osijeku u tvrtki Bilić Erić, a kada su mi rekli da me mogu upisati u Boksački klub Leonardo, to sam objeručke prihvatio i preselio u Zagreb - prisjetio se Sep.
>>Mati Parlovu još nisam ni do koljena, ali sam na dobrom putu
Bravo mladicu! Potvrda da nitko ne treba odustati od svojih snova. Lijepa prica, za svaku pohvalu! Sretno!