Prije 40 godina, u posljednjoj trećini srpnja i u prvim danima kolovoza, u Moskvi su se odvijale Olimpijske igre sa samo 81 zemljom sudionicom. A tome je bilo tako jer su brojne zapadne zemlje, predvođene SAD-om, bojkotirale Igre.
Svjedok tog vremena i akter jednog od olimpijskih natjecanja bio je košarkaš Željko Jerkov, o čijim kompetencijama najbolje govori onih devet medalja osvojenih na svjetskim i europskim prvenstvima i olimijskim igrama. A to ga čini najtrofejnijim splitskim sportašem svih vremena.
A olimpijski bojkot te 1980. značio je da u Moskvi neće biti Amerikanaca koje su aktualni svjetski prvaci iz Manile (1978.) baš priželjkivali sebi sučelice.
- Za nas je to što Amerikanci nisu došli bilo strašno razočarenje jer mi smo vjerovali da smo bolji od njih. Unutar jednog desetljeća mi smo bili dvostruki svjetski prvaci i trostruki europski prvaci te srebrni na Olimpijskim igrama četiri godine prije u Montrealu. Imali smo sjajan naraštaj, bili smo uigrani jer smo igrali osam, devet godina zajedno. U to vrijeme, godinu prije, čak smo i dobivali pripremne utakmice protiv njihove studentske selekcije u kojoj su igrali Magic Johnson i Larry Bird kojih, doduše, u Moskvi ne bi bilo jer su iza sebe imali već po jednu NBA sezonu. A NBA profesionalcima tada je bilo zabranjeno nastupati na Olimpijskim igrama.
Otkud Ćosiću, Dalipagiću, Kićanoviću, Slavniću, Jerkovu i društvu takva uvjerenost da su bolji od Amerikanaca?
- Do toga je došlo zahvaljujući našim stalnim odlascima na američke turneje. Kada je preuzeo mjesto izbornika to je potaknuo Mirko Novosel u vjeri da ćemo tako modernizirati našu igru. I mi se doista jesmo priviknuli na njihovu košarku i više s Amerikancima nismo bili impresionirani.
Vjerovali ili ne, dolasku Amerikanaca u Moskvu nadali su se i sovjetski košarkaši, ali i cijeli košarkaški svijet.
- Sovjeti su se spremali za reprizu olimpijskog finala iz Münchena 1972. jer to je bilo prvi put da je netko pobijedio Amerikance na Olimpijskim igrama, a oni su to htjeli ponoviti pred svojom publikom. Ta je munchenska pobjeda njihove košarkaše izdigla iznad svih ostalih sovjetskih sportaša i dovelo ih do zvijezdanog statusa najviše razine. Uostalom, nije slučajno da je u Moskvi baš njihov najbolji košarkaš Sergej Bjelov zapalio olimpijski plamen. Svijet podijeljen na velike ideološke blokove isčekivao je reprizu munchenskog finala već u Montrealu 1976. no mi smo svima pokvarili račune. Naime, mi smo Sovjete pobijedili u polufinalu pa smo mi igrali finale s Amerikancima.
Koliko god da je veliko hladnoratovsko rivalstvo bilo između Sovjeta i Amerikanaca toliko je veliko bilo i ono košarkaško između SSSR-a i SFRJ.
- Tijekom moskovskih Igara domaćini su bili jako usredotočeni na nas. Igralo se u novoj dvorani u sklopu koje je svaka svlačionica imala saunu, a kada bi mi dolazili na utakmicu nas bi u svlačionici uredno dočekalo 45 stupnjeva pa bismo se preznojili dok bi se presvukli. Simptomatično je bilo i to što bi, nakon svake naše utakmice, za doping kontrolu izvukli Krešu Ćosića, a listić između svih naših imena izvlačio je ruski liječnik. Bilo je to iznurivanje Ćosića, on im je bio fiksacija. Pustili su ga na miru tek kada smo ih mi dobili u polufinalu.
A bila je to utakmica za pamćenje, odlučena tek u produžetku kojim je dominirao Dražen Dalipagić.
- To je bio finale prije finala, nakon kojeg smo mi u finalu dobili Talijane sa 86:77, pri čemu sam ja bio jedini igrač koji svih 40 minuta nije izlazio iz igre - prisjeća se Jerkov, koji je sa 16 koševa, 13 skokova i pet osvojenih lopti bio najkorisniji igrač finala, te dodaje:
- Nama je predstavljalo veliki gušt pobijediti Sovjete pred njihovom publikom. I to nakon što sedam godina od njih nismo izgubili na raznim velikim natjecanjima i što smo ih pobijedili i u nekoliko finala. Mi smo bili naraštaj koji je okrenuo kotač povijesti. Imali smo svoj način igre protiv njih i jaku mentalnu snagu o čemu vam govori i to da smo ih u finalu SP-a pobijedili također u produžetku, a ali i na Prvenstvu Europe u Beogradu 1975. kada smo pobijedili košem Kićanovića. Najvažnije je bilo da vam Sovjeti ne odu na 10 koševa razlike jer onda oni pometu s vama dvoranu. Ako se pak s njima držite stalno u rezultatskoj ravnoteži e onda oni igraju slabije jer osjećaju pritisak velike nacije koja mora pobijediti a to ih je kočilo.
Koji je to način igre s kojim su Sovjeti imali problema u srazu s košarkašima tadašnje SFRJ?
- Ćosić i ja smo bili dva lagana centra i bili smo brži od njihovih teretnih petica. Osim toga, Ćosić je bio čudesan igrač, Kevin Durant svog vremena. Pogledajte samo njegovu utakmicu protiv Italije još na SP-u u Ljubljani 1970. pa ćete se uvjeriti u ovo što govorim. Osim toga, imali smo i jedno atomsko krilo, Dražena Dalipagića, koji je bio stroj za koševe, ali i Dragana Kićanovića, jednog od najboljih bekova, ako ne i najboljeg ikad, na ovim prostorima. Ja sam s njim bio cimer cijelu reprezentativnu karijeru, a mi smo za njega govorili da je to igrač s motorom u guzici. Taj u napadu nikad ne bi stao, stalno se kretao.
Na klupi je u Moskvi sjedio i Mirko Novosel, koji je tada došao pomoći kolegi Ranku Žeravici, skautirajući protivničke reprezentacije. Inače, tada je pomoćni trener bio Slavko Trninić.
- Mirko je taj koji je trenerski prekinuo dominaciju Sovjeta. On je Delibašiću, Kićanoviću, Žižiću i meni bio izbornik kada smo 1972. postali juniorski prvaci Europe, a već sljedeće godine nas je uveo u seniorsku reprezentaciju priključivši nas Ćosiću, Jelovcu, Šolmanu, Tvrdiću, Plećašu, Kapičiću. Uveo je tada i Slavnića koji do tada nije dobijao priliku i Dalipagića koji je bio od nas godinu stariji i nije ga bilo s nama u junorima. Na svakom smo poziciji imali jednog iskustnog i jednog mladog i drugačijeg igrača i odmah smo postali i europski prvaci. Mirko je zaslužan i za ubrzanje igre koje nam je trebalo protiv Sovjeta među kojima je svaki njihov igrač bio 10 do 30 kilograma teži od nas i mi se s njima nismo mogli gurati. No, zato smo mogli bolje trčati, a imali smo i nekolicinu igrača sa sjanim vanjskim šutem kao što su bili Ćosić, Dalipagić, Kićanović i Delibašić.
Pitali smo Željka jesu li oni u to vrijeme uopće komunicirali sa sovjetskim košarkašima kada bi se sreli na velikim natjecanjima ili su se gledali preko ciljnika?
- Ne, nismo bili u neprijateljstvu. Štoviše, njihov izbornik Gomeljski nastojao je održavati kontakt s nama i stalno smo imali neke zezalice. Čak se događalo i da Moka Slavnić, dok vodi loptu pored njihove klupe, s Gomeljskim nešto komentira. Prigodom jedne utakmice selekcije Europe, u Budimpešti smo išli na cigansku glazbu, a kad se zaplesalo Tkačenko je bio taj koji je poveo vlakić. No, isto tako je činjenica da smo bili veliki rivali pa se u tom kontekstu uvijek sjetim i jurnjave po Montrealu. Naime, na našu međusobnu polufinalnu utakmicu iz hotela smo krenuli zajedno pa smo zamolili našeg vozača da prestigne njihov autobus. Kada je on to učinio oni su shvatili da se mi nadmećemo pa je krenula jurnjava i to vam govori da smo sve protiv njih željeli dobiti. Na koncu smo dobili i utrku autobusa i polufinale.
Da li se izvana moglo primjetiti da su sovjetski sportaši željni "blagodeti" konzumerskog Zapada?
- Baš na Olimpijskim igrama u Moskvi dogodila se tužna stvar. Kako su, zbog bojkota, otkazali neki veliki sponzori, pa tako i Coca Cola, promijenili su se i dobavljači pa su počeli stizati neki sokovi iz Finske, neko voće iz Bugarske i slično. Nažalost, nakon nekoliko dana voća, sokova ali i teletine počelo je nestajati. Zamislite, sovjetski sportaši, krema tog društva, dolazili su u Olimpijsko selo s torbama i nosili tu hranu kući. Bila je to doista zorna slika nestašice u tadašnjem SSSR-u. Njihova osobna potrošnja bila je iznimno skromna. Nije niti kod nas tada bilo baš izobilja, no po potrepštinama opće potrošnje između Zapada i Jugoslavije bila je puno manja razlika nego između Jugoslavije i SSSR-a.
Inače, baš kao što je to nedavno rekao aktualni predsjednik MOO-a Thomas Bach, bojkot moskovskih Igara uopće nije postigao svoj cilj jer su Sovjeti u Afganistanu ostali još devet godina.
- Baš tako, sve se odigralo na štetu sportaša jer su političari za sitne političke poene upropastili jedne Igre. Bila je to nepoštena odluka prema jednom naraštaju sportaša, a dogodilo se još i to da je nakon četiri godine došlo do uzvrata socijalističkih zemalja koje su bojkotirale Igre u Los Angelesu.
Već od samog otvaranja Igara, domaćini su nastojali uvjeriti sve sudionike da Igre nedolaskom Amerikanaca, Japanaca, Australaca, Zapadnih Nijemaca i inih zemalja ništa ne gube.
- Politička dimenzija Igara bila je naznačena, a kao prigodom svakog otvaranja domaćin se nastojao pokazati. Svugdje i svagda je to slučaj, samo što neki to rade suptilno, a neki agresivno.
Detalja samog otvarajućeg spektakla Željko se ne sjeća jer je istog bio pošteđen.
- Kako smo mi već prvog dana Igara na rasporedu imali utakmicu, mi smo svečanost otvaranja gledali iz Olimpijskog sela. Četiri godine prije, mi košarkaši otvaranje smo gledali s tribina. Mi visoki uvijek bismo se nekako izvukli od naporne obveze koja traje satima i podrazumijeva dugotrajno stajanje obično na velikoj vrućini.
Po povratku u domovinu, jugoslavenski košarkaši bili su slavljeni jer su, nakon dva svjetska zlata, napokon kući donijeli i olimpijsko zlato. Kako je u to vrijeme bilo biti poznati košarkaš?
- Mi smo dobro živjeli. Imali smo dobra primanja, vozili smo dobre automobile i dobivali stanove od države, a to današnji sportaši nemaju, pa mogu reći da mnogi danas lošije žive no što smo mi tada. Zahvaljujući sportskim putovanjima uvijek smo mogli kupiti onoga čega kod nas nije bilo pa smo iz Amerike najviše donosili traperice i gramofonske ploče. Mi smo kao klub tada na utakmice putovali čarterom, a u Zagrebu smo odsjedali u hotelu Esplanade. Pripremajući se za Olimpijske igre u Montrealu, 45 dana smo bili u Esplanadi i uživali u specijalitetima glavnog kuhara Steve Karapandže.
U to vrijeme pripreme reprezentacije trajale su i preko 100 dana, a po trenažnom drilu se posebno isticao profesor Aleksandar Nikolić.
- Najduže pripreme imali smo 1978. za SP u Manili koje su trajale 116 dana uključujući Prvenstvo. Treniralo se po dva puta dnevno, a tih godina bilo nas je posvuda, u Kranjskoj Gori, na Vlašiću, u Rovinju, Poreču, Beogradu, Splitu...
Bez dobre mikrosocijalne klime takvo što bilo bi neizdrživo.
- Drugačije ne bi išlo. Imali smo puno malih ispada ali kada je nebitno, a nikada kada je bitno. Na velikim natjecanjima bili smo poput švicarskog sata.
Evo samo nekoliko anegdota iz redova te vesele družine.
- Jedne godine smo bili na pripremama u Kranjskoj Gori, negdje u svibnju. Kad mu je dojadilo što po oko nas stalno viđa umirovljenike i njihove partnerice, Zoran Slavnić se usred noći u pidžami popeo na drvo i počeo vikati "Voglio una donna" poput lika u Fellinijevu filmu "Amarcord". Kako smo kod Ace Nikolića najviše trenirali, jednom smo mu na trening došli s kacigom i rudarskom karabitnom lampom, a jednom smo mu pokucali na vrata u dva u noći kazavši mu da je momčad spremna i za treću smjenu.
I Ćosić je volio puno šaliti, no on je to činio na suptilniji način jer ipak je bio mormon.
- Jednom je, na pripreme u Poreču, Krstulović došao s podvodnom puškom i maskom pa je tako ulovio 7-8 kilograma cipala. Na koncu smo s hotelskom kuhinjom dogovorili da nam spreme tu ribu i da nam u u bočice soka od borovnice uliju crno vino. Tamo gdje je sjedilo rukovodstvo bila je normalna borovnicva, a kod nas bočice s vinom. Kako je Ćosić bio zakasnio na ručak, onako žedan potegnuo je prvu borovnicu kazavši da je sok od borovnice pokvaren. Kada je povukao iz druge bočice kazao je "magarci jedni, pa vi pijete vino", a izbornik Nikolić se počeo tresti. No ni u takvim situacijama nije nas kažnjavao jer nije htio izgubiti igrača, a spasio bi nas, recimo, s kaznom od tri dana netreniranja.
Jednom je Jerkov kazao da je njegova Jugoplastika bila sjajna momčad koja je mogla i više postići no što jest.
- Za sve treba čekati na red. Nisu klub samo momčad i trener, već i predsjednik i dobra uprava, a važne su i relacije sa savezima. Po svemu tome, a na koncu i po trofejima, Jugoplastika je najveći klub s ovih prostora. I tu ne mislim samo na ona tri naslova klupskog prvaka Europe koje su osvajali Kukoč, Rađa i njihov naraštaj već i na to da su početnu petorku prvaka svijeta iz 1970. činila tri naša igrača, Tvrdić, Šolman i Skansi, a da su kod posljednjeg osvajanja reprezentativnog naslova prvaka Europe 1991. finale na parketu okončala petorica igrača Jugoplastike. Istina jest da sam ja došao iz Pule a Šolman iz Zagreba, no činjenica je da je Jugoplastika većinu svojih asova proizvela sama što se za tadašnju Cibonu, Partizan ili Bosnu ne bi moglo reći. Zapravo, od Jugoplastike nitko više nije proizveo igrača za reprezentaciju.
A Jerkova su njegov trener u Puli a potom i žuti takvim učinili za svega tri godine.
- Kada se 1970. igralo Svjetsko prvenstvo u Ljubljani, ja sam još uvijek igrao tenis. No, srednjoškolskom prvenstvu Pule igrao sam košarku i tada me primjetio Josip Sever, čovjek koji je napravio i Vinka Jelovca i koji me i nagovorio da promijenim sport. To ljeto ja sam otišao na radnu akciju "Sava 1970" i po povratku počeo igrati košarku. Nakon što sam u godinu dana narastao 16 centimetara, sa 192 na 208 cm, za manje od tri godine izborio sam se za seniorsku reprezentaciju tadašnjih svjetskih prvaka. To sam uspio jer sam bio motorički sposoban zahvaljujući treniranju gimnastike, penjanu po stablima, neprestanoj igri... Još 1969. nisam igrao košarku i gledajući Ćosića na Prvenstvu Europe nisam niti sanjao da ću s tim genijalcem deset godina igrati zajedno u reprezentaciji.
Slika istog kluba danas nije ni sjena negdašnje Jugoplastike.
- Mi smo 1990. imali proračun od četiri i pol milijuna njemačkih maraka, a danas, 30 godina kasnije, moj klub ima jedva milijun eura. Sve je išlo naprijed, a mi smo išli nazad. U financiranju i svemu. U vrijeme Splitove dominacije Scavolini je imao osam milijuna maraka, Barcelona 15, Real 16 i to su bili neki limiti. Danas u Euroligi najmanje ima Crvena zvezda sa 12 milijuna eura, Milano je negdje na 20, Panathinaikos 27, Fenerbahče je imao 35, a CSKA 45 milijuna. I kako mi s jednim milijunom da uopće i sanjamo o konkurentnosti.
Baš kao i ostali hrvatski klubovi, Split je izgubio korak i u proizvodnji igrača i to Jerkova kao bivšu igračku veličina ali i čovjeka s 14-godišnjim stažem dopredsjednika žutih žalosti.
- Bio sam izvršni dopredsjednik u najboljim klupskim danima. Da se našalim, bio sam Mamić prije Mamića. Nažalost, najveći dio priče hrvatskog ekipnog sporta svela se na to da prodaju igrače da bi mogli platiti struju i vodu a do toga je doveo izostanak financiranja klubova. Kada vidim da se ljudi hvale prodajom igrača ja poludim jer to je velika tragedija. Kada ti toliko igrača ode ne možeš ih ti toliko proizvesti. Kada sam ja došao u Split, mene su učii stariji igrači poput Tvrdića i Šolmana, a ovima sada nema tko biti primjer. Pa danas mnogi igrači u hrvatskim klubovima imaju plaću 1000 eura, a s tim se kao vrhunski sportaš ne možeš niti zdravo hraniti. Nažalost, nama je kolektivni sport ostao u svojevrsnom vakumu. Ako smo u 1990. u socijalizmu koji nije valjao imali četiri i pol milijuna maraka, a pretvoreno u marke, danas ih imamo nešto preko dva milijuna, o čemu onda da pričamo.
Sve ovo Jerkova još više "žulja" jer je aktualni predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca i kao takav i dopredsjendik HOO-a.
- Naš sustav sporta je tragičan. Mi smo u Europskoj uniji posljednji po izdvajanju za sport po glavi stanovnika, a na koncu nam se još dogodi i da mi našim nogometašima, košarkašima, rukometašima damo zanat u ruke, a oni onda drugdje idu zaraditi novce. Osim toga, radi pandemije koronavirusa prijeti nam opasnost da ostanemo bez djece u sportu i bez trenera jer nam se cijeli sustav urušava. Uostalom naš sport je na aparatima bio već i prije korona krize. Nisam fatalist, no trenutak je da se ozbiljno zamislimo.
Što se može učiniti da se situacija promijeni nabolje?
- Pothitno nam je potreban novi Zakon o sportu jer ovaj koji je donešen 2006. ubojica je hrvatskog sporta. Izmišljala su se dionička društva na bazi dugova, takav zakon je donese da bi se spašavali gubitaši. Nakon hrvatskih branitelja, upravo su sportaši ti koji su napravili najviše za Hrvatsku, posebice kada je u pitanju imidž naše zemlje u svijetu. I zato tvrdim daje odnos ovog društva prema sportašima licemjeran. Cijelo vrijeme gledamo da se u nešto ulijeva novac, bilo da je to poljoprivreda ili kultura ( što i odobravam ), a nikako da se to dogodi i sa sportom, da se i on subvencionira. Političari moraju shvatiti da je i sport svojevrsna privredna grana koju BDP-u Europske unije doprinosi 3 % prihoda , dok poljoprivreda EU doprinosi 1,5 % . Udio sporta u turizmu RH u 2019 godini je bio 11,5 %. Zbog svega navedenog ,bilo bi razborito da se u sport ulaže jedan posto od državnog proračuna , jer to bi značilo šest puta više novca nego sada.
4 i pol milijuna ondašnjih maraka NIJE sadašnjih preko 2 milijuna eura!!..u ono vrijeme tko je imao 4 milijuna maraka- TO je danas kao da imaš min 10 milijuna eura,,tko je iole pametan-shvatit će..samo budala može misliti da je ondašnjihh 4 i pol milijuna DEM sadašnjih malo više od 2 milijuna EURA..(inače super igračka legenda i ljudina)