Finale. Hrvatska je u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Zvuči nevjerojatno, ali istina je, štipajte se, provjerite, Hrvatska je jedna od dvije najbolje reprezentacije na svijetu. Tko bi to predvidio, tko bi to znao? Zlatko Dalić i njegovi momci! Oni su znali, vjerovali i na valu svog entuzijazma, pozitivnog stava i fenomenalne igre, poveli sve nas.
Nije krenulo dobro protiv Engleza, nije krenulo dobro ni protiv Danske, nije dobro ni protiv Rusije. No, utakmica traje 90 minuta, u slučaju naše reprezentacije i 120. Zlatko Dalić nije odstupao od igre i dok bi drugi mijenjali nekoga prije kraja regularnog dijela utakmice, on je bio strpljiv, čekao, čekao i dočekao!
>>Pogledajte slavlje u Hrvatskoj
Ivanu Perišiću nije išlo veliku većinu utakmice, mučio se, svaki udarac i dodavanje izgledali su loše, nije pokrivao prostor. Malo tko ga ne bi mijenjao za svježeg nogometaša. Ne i Dalić. Perišić mu se odužio fenomenalnim pogotkom "ni iz čega", nakon ubacivanja Šime Vrsaljka. Sve se poslije te 68. minute potpuno promijenilo, na travnjaku je bila samo Hrvatska, pritiskala, čekala priliku. Bila je tu i stativa Perišića u 72., Mandžukićeva prilika u 82., Englezi su "visjeli". U tim trenucima malo tko je više pamtio naše najlošije poluvrijeme ovog prvenstva. Pritiskom i odličnom igrom natjerali smo Engleze da izgledaju loše, lošije no i u jednom trenutku otkako su u Rusiji.
Bilo je to kao u boksačkom meču, protivnik jedva stoji na nogama i čeka se završetak, samo je bilo pitanje tko će dati taj posljednji udarac. Jedino što su Englezi mogli jest zaprijetiti iz prekida, a jednom kad je prošlo, ispriječio im se Šime Vrsaljko na putu. Uvijek netko. Ti umorni Hrvati, kako su bahato bivše nogometne engleske zvijezde "tepale" Dalićevim izabranicima, letjeli su travnjakom, sve zatvarali.
>>Pogledajte kako je cijela Hrvatska disala s vatrenima
Englezi nisu znali gdje su, pokušavali su se oduprijeti pritisku, ali osim dugih lopti i jalovog pritiska na našu zadnju liniju, nisu uspijevali ništa. S druge strane, svaki napad koji su pokretali Modrić, Rakitić i Perišić, imao je smisla, svaka lopta bila je opasna i zato su uslijedile sve češće greške našeg protivnika, očito svjesnog da gol "visi u zraku".
Mario Mandžukić dao je do znanja da bi mogao biti taj koji će presuditi Englezima, prisiliti ih da čekaju još minimalno četiri godine na finale koje sanjaju od 1966. Prisiliti ih da se pomire sa sudbinom, koja je zacrtala da jednostavno moraju gubiti u polufinalima velikih natjecanja. U 109. minuti to se i dogodilo, engleska obrana je zaspala, a ubojica Mandžo ovaj put nije dozvolio Jordanu Pickfordu da mu obrani udarac. Nakon toga više nije bilo šanse da se to ispusti.
I eto, engleska krilatica "It's coming home" sad se može okrenuti u "They're coming home". A Hrvati ostaju u Moskvi. Na revanšu s Francuskom, koja nam je dužna već 20 godina. Vrijeme je za povrat tog duga.
Nedjelja 15. srpnja, 17 sati, moskovski stadion Lužnjiki, 81 tisuća gledatelja, oči kompletnog nogometnog i sportskog svijeta usmjerene na jednu utakmicu - finale svjetskog nogometnog prvenstva. Ne sanjate, Hrvatska je njegov dio!
A sad, po zlato!
Engleska - Evropski Brazil 1:2