Šime Fantela (32) jedan je od hrvatskih sportskih velikana 21. stoljeća. Takvim ga čini onih 15 medalja osvojenih s Igorom Marenićem (klasa 470). Ova najnovija kolajna, svjetsko zlato, čini ga pak vrlo posebnim. Poput Ivice i Janice Kostelić, braće Sinkovića i Sandre Perković.
Tek nešto više od godinu dana nakon što je zaplovio u novoj disciplini (49er), i to zajedno s mlađim bratom Mihovilom (28) koji je dotad surfao, Šime je postao svjetski prvak u vrlo brzom i tehnički zahtjevnom dvojcu. A takvo što mogu postići samo oni s oznakom posebnosti.
“Posvojili” sinova partnera
Štoviše, cijela priča o Fantelama vrlo je posebna jer je riječ o još jednoj storiji o upornosti i nepokolebljivosti obične hrvatske obitelji. Od samih početaka Šimi i Mihovilu trener je njihov otac Edo (60) koji je sretan što je ovo sada postala potpuno obiteljska priča.
– Još 2004., kad je ova klasa postala olimpijska, htio sam da njih dvojica jedre zajedno, no tada su bili premladi pa razumijem zašto nacionalni savez na čelu s Fižulićem nije dao potporu toj ideji. No sada smo i formalno obiteljski projekt jer su oba moja sina u istom brodu. Ipak, i moj Šime i Igor Marenić kao tandem bili su obiteljski projekt. Premda ima svoje roditelje, Igor je zbog zajedničkih treninga s 15 godina postao član naše obitelji. Praktički kao da je naš posvojeni sin.
A čini se da u hrvatskom sportu u pojedinačnim sportovima najbolje uspjehe postižu obiteljski projekti.
– Da, ali ako imaju podršku sustava, a nju su imali i Kostelići i Vlašići. No imali su oni i majke koje su u takvim pričama temeljna stvar. Bez majke u kući koja trpi takav način života nema ni Kostelića, Vlašića, Fantela... Od 1997. do danas ja sam sa svojom suprugom Katijom bio dva dana na godišnjem odmoru, a ona je to prihvatila. Evo, i za ovo Svjetsko prvenstvo trošio sam posljednje dane godišnjeg odmora, a kada bismo se spremali za olimpijske igre, cijelu bih prethodnu godinu uzeo neplaćeni dopust pa sam tako izgubio dvije godine radnog staža. No hvala mojim poslodavcima što mi to omogućuju.
A Edo je zaposlen u gradskog upravi Zadra gdje vodi Odjel komunalnog redarstva.
– Trener sam u sportu već 42 godine. Prvo sam radio u vaterpolu, a posljednjih 20 godina u jedrenju. Diplomirani sam agronom i jedno vrijeme radio sam u povrtlarskoj proizvodnji, a potom i 15-tak godina u komercijali u poduzeću Zadranka. Prije 22 godine zaposlio sam se u gradskoj upravi, a 1998. počeo sam raditi i kao jedriličarski trener.
No nikad kao profesionalni trener u sportu. Zašto?
– Vi možete raditi za 5000 kuna i biti ovisni o odlukama predsjednika i izvršnog odbora, bilo kluba ili saveza, a da ne možete napraviti rezultat. Ja na to nisam pristao pa sam zato svojedobno i napustio klub Uskok i osnovao novi klub Sveti Krševan. Znate, ovo je sport u kojem ste povezani s inozemstvom i često morate donositi brze odluke, a ja nisam htio čekati da mi ih moraju odobravati predsjednici kluba ili neki od čelnika. Jedan od vrlo važnih elemenata ovog uspjeha jest i to što sam ja odlučivao i što te odluke meni nitko nije morao odobravati. Slično je vjerojatno bilo i s Kostelićima i Vlašićima.
Najjači oslonac – obitelj
Edi ističe kako mu nije teško priznati da uvijek postoji netko tko od njega zna više.
– Ja sam zapravo više menadžer, onako kako je to recimo Alex Ferguson radio u Manchester Unitedu. Dobar sam organizator, što je u ovom sportu jako važno jer je jedrenje logistički jako zahtjevan sport. Osim s opremom i putovanjima, morate znati i sa sponzorima, novcem, trenerima... Uostalom, svjesni da smo novi u ovoj klasi, angažirali smo bivšeg francuskog olimpijca Stephanea Christidisa, jednog krasnog čovjeka i s velikim tehničkim znanjem koji će, vjerujem, s nama biti do Tokija.
A za taj dio priče našao se sponzor.
– Imamo tri izvora prihoda. Jedan je Grad Zadar, drugi država preko HOO-a, a treći je naš sponzor Doguš grupa, odnosno marine D-Marin. Ja pripadam ljudima koji su ambiciozni i “ludi”, no u ovom sportu bez financijske potpore ne možete. Zahvaljujući njima imamo dovoljno novca da možemo ulagati u sebe, angažirati stručno znanje. Jer mi u ovoj klasi nemamo dovoljno iskusnih ljudi, a za mukotrpno skupljanje iskustava na vlastitoj koži nemamo dovoljno vremena. Zapravo, da nemamo Doguš grupu iza sebe, ne vjerujem da bi se ovo dogodilo. Mučili bismo se oko opreme, a jedrenje je skup sport. Ne trebaju nam grijane dvorane, topli bazeni, specijalne staze, ali nam treba dobra oprema, jedra, jarboli i sve to treba testirati, a to košta.
I uz tri izvora prihoda, najjače izvorište njihove snage jest obitelj, a roditelji u ovoj priči podnose jako mnogo. Otac kao “alfa i omega” projekta, a majka kao osoba koja je izuzetan potporanj svoj trojici njenih muškaraca. I baš zato tata Edo i kod svojih sinova zagovara obiteljske vrijednosti.
– I Mihovil i ja oženili smo se lani. To se radi u godini poslije olimpijade pa su tako činili i Sinkovići. U tom smislu moraš biti proračunat, a tako će vjerojatno trebati planirati i potomstvo – ističe Šime koji ne skriva sreću što je u paru s mlađim bratom:
– Ja sam dosad bio jednom olimpijski pobjednik, dvaput svjetski i triput europski prvak, a moj brat takvo zadovoljstvo nije imao prilike iskusiti. I zato mi je jako drago što je i on sada svjetski prvak.
Miha još jučer kao da nije mogao vjerovati da je odjednom i on svjetski prvak.
– O našem uparivanju razmišljalo se i prije, no ovaj put to je bila Šimina ideja. Kada je on to prezentirao obitelji, svi zajedno dogovorili smo se da idemo u to. Složila se s time i majka koja je naša najveća potpora, a podržala nas je i starija sestra Marija, ekonomistica.
A mlađi brat ugledao se na starijeg ne samo po ženidbi nego i po završavanju fakulteta.
– Šime je završio ekonomiju, a ja sam diplomirao na agronomiji. Obojica smo studirali u Zagrebu. Kako je krenulo, mali su izgledi da ću se ja jednog dana baviti strukom, no nikad se ne zna.
A na školovanju ustrajali su roditelji – majka farmaceut i tata diplomirani agronom.
– Insistirao sam na tome jer se od jedrenja u Hrvatskoj ne može živjeti. Da smo Englezi, bili bismo bogati ljudi, no nismo. Zato sam im govorio da ne smiju zanemariti školu, ali ni djevojke, da moraju imati i taj dio života. Oni nikad nisu morali niti brati masline niti miješati malter niti bilo što drugo raditi. Omogućili smo im da im jedine obveze budu jedrenje i učenje, a mi smo se brinuli o svemu ostalom. Sretna je okolnost u tome što nama u jedrenju sezona završava do polovice rujna, pa bi se dečki usredotočili na fakultet sve do 1. veljače. Budući da sam i sâm studirao, znam ako 90 dana učite, da ćete dati godinu – ističe tata Edo.
>> Pogledajte kako se sportske legende zabavljaju na jedrenju
S obzirom na to da im je mama farmaceutkinja, brine li se ona o dodacima prehrani za svoje sinove?
– Ne, ja nisam veliki ljubitelj suplemenata pa mi uzimamo ono što nam odredi nutricionistkinja HOO-a gospođa Vurdelja. Moj zet, sestrin suprug, liječnik je i brine se o njihovu zdravstvenom stanju, a imamo čak i kućne majstore koji nam pomažu, fizioterapeuta koji je dragovoljno radio. I ti ljudi dio su naših uspjeha, no dvije stvari ipak su krucijalne. Jedno je to što Šime i Igor, a sada Šime i Miho, nikad nisu rekli “danas nam se ne ide na trening”, a drugo je to što se u ovih 20 godina, koliko putujem s njima, nikad nije dogodilo da me supruga Katija nije dočekala nasmiješena.
To što u Doguš grupi imaju jaka sponzora ne znači da se Fantele razbacuju novcem. Štoviše, još uvijek nemaju stalnog fizioterapeuta, pa Dado Burčul s njima ide samo na najveća natjecanja, a nemaju ni vozača. A u bogatijim reprezentacijama gumenjak i brod voze posebno plaćeni vozači, ne čine to treneri i sami sportaši. A naši su jedriličari po tome pravi cestovni maratonci.
– Kada smo u Europi, mi obično idemo kući kombijem, pa se ovo može nazvati i nagradnim letom iz Danske. Počeli smo nastupati zajedno sa 16, a s 18 počeli smo i voziti pa Igor Marenić i ja za sobom imamo na tisuće kilometara. Da bismo to mogli, morali smo položiti za B plus, a to je kombi s prikolicom – kaže Šime i ističe kako su trenerski gumenjak i njihov brod kući dovezli tata Edo i fizioterapeut Dado.
– Taj brod, koji su oni vozili kući, s opremom stoji 30 tisuća eura. Ako želiš biti kompetitivan, moraš imati najbolji brod s novom opremom jer inače nisi brz kao top ekipe.
A tata Fantela ima čak i dozvolu za vožnju kamiona.
– Položio sam za vozača kamiona s prikolicom, za vozača šlepera. Najdulje što sam vozio u jednom danu bilo je 17 sati, a najduža ruta koju sam vozio bila je ona iz 2005. svladana u četiri dana na relaciji Gibraltar – Milano – Kopar – Tallinn. S Mediteranskih igara u Almeriji produžili smo u Gibraltar kako bismo ukrcali brod u kontejner za San Francisko, u kojem se te godine održavalo neko veliko natjecanje.
Potom sam išao u Milano preuzeti novi brod, u Kopar po nova jedra, a zatim sam vozio u Estoniju, gdje su me čekali Šime i Igor kojima je počinjalo Juniorsko prvenstvo Europe. Sam sam vozio 2000 kilometara i stigao ujutro u osam sati na dan starta regate na kojoj su postali juniorski prvaci Europe.
