Čovjek koji se najmanje veselio zlatu Filipa Hrgovića i bronci Hrvoja Sepa bio je njihov klupski, i reprezentativni, trener Leonard Pijetraj (49). Leo nije likovao ne zato što mu nije bilo drago nego zato što je osjećao da je to nedovršen posao.
Morao u inozemstvo
- Mene naš klupski tajnik Bobo zbog toga kritizira, predbacuje mi da se ja ne veselim, no ja moram biti takav jer me čeka još posla. Ako možemo osvojiti europsko zlato, to mi govori da možemo i do svjetske i olimpijske medalje, no za njih treba zapeti.
Zar na tom putu europske medalje poput Hrgovićeva zlata i Sepove bronce nisu lijepi etapni ciljevi koje treba proslaviti?
- Dobro je pobijediti da se vidi da je uz dobar rad sve dostižno, da nije predodređeno samo za druge, no zbog toga nema kod mene euforije. A nemamo mi ni vremena slaviti jer sada ćemo imati neke medijske obveze, a onda ćemo ponovno na posao jer se moramo spremiti što bolje za Svjetsko prvenstvo koje je u listopadu u Dohi. Možda ćemo, tek kada dođemo kući, kroz reakcije naših sugrađana, osjetiti da smo postigli nešto jako vrijedno. Znate kako je u sportu, kad pobijediš misliš da je lako, a kada gubiš, onda vidiš kako je to teško.
Boksački klub Leonardo prvi je hrvatski klub koji na jednom europskom prvenstvu ima dva medaljaša ponikla u vlastitom dvorištu.
- Ja sam počeo raditi s boksačima još 1990., a klub sam registrirao 1992. U to vrijeme proširio sam vlastitu kuću da bih napravio klupsku dvoranu, a 2006. smo u najam dobili gradski prostor u Cerskoj 3. Na tome sam jako zahvalan gradonačelniku Bandiću, koji je prepoznao naš društveno-sportski projekt koji u Dubravi odvlači djecu s ulice. Doduše, u uređenje tog prostora u najmu uložio sam sav novac koji sam tada imao, oko 100.000 USD, što možda i nije bio najbolji poslovni potez, no zato mi je drago da imamo šampione. Mislio sam da ću moći od toga živjeti, no ipak sam morao otići raditi za strance, kao trener u Astana Arlansima, višestrukim pobjednicima Svjetske lige.
I Sep može do zlata
Pijetraj je samouk trener koji je sam sebe izgrađivao.
- U ovom poslu ne postoji knjiga s naslovom "Kako da postanem dobar trener", već morate sublimirati sve što ste vidjeli, čuli i graditi svoju priču. Diplomu možeš imati, no ona još uvijek ne znači da ćeš biti dobar trener. Ja sam sebi sam postavljao norme, a to je da učenju nema kraja. Za mene nema stajanja, nema opuštanja.
Po mnogočemu je Pijetraj prvi među hrvatskim boksačkim trenerima.
- Naš je klub prvi dobio europskog juniorskog prvaka, a potom i svjetskog, a sada smo prvi u samostalnoj Hrvatskoj koji imamo i seniorskog prvaka Europe i na tome se nećemo zaustaviti. Osim toga, vidio sam da je dvostruki europski prvak Irac Ward sa strahom boksao sa Sepom. Hrvoje je jedan od najopasnijih teškaša i, uz radni elan kakav on ima, bit će još bolji.
U kultnu dvoranu u njegovoj obiteljskoj kući dolazili su trenirati Željko Mavrović, Mirko Filipović, Filip Palić, Stjepan Božić, mnogi strani boksači, ali i Mario Preskar, čiju je amatersku i profesionalnu karijeru Pijetraj vodio do njena nasilna prekida iz zdravstvenih razloga. Valjda će Pijetraj ovaj put imati više sreće jer u rukama ima teškaša po mjerilima modernog boksa, visoka (198 cm), pokretljiva, brza, s odličnim osjećajem za distancu i predispozicijama za sam vrh i u profesionalnom boksu.
>> Lijepo izgleda ova parada oko mene, ali moj život su krv i znoj
Dr.prof.docent boksa LEO PIJETRAJ nije medju najboljim hrvatskim trenerima, več je daleko najbolji trener HRV i šireg regiona, možda i...Leo je skoro 30 godina već u boksu, uči od najboljih, putuje, cjeli svoj život je posvjetio boksu i svojim dečkima, sa kojima jedini postiže europske i svjetske prvake-šampione. Još če naš gsp. LEO dostiči najviše ciljeve, garantirano. Žalosno što ga se kod nas u HRV ne poštuje a ni cijeni, SRAMOTA!!! Probudi se HRVATSKA.