Kako svaka Hajdukova sezona započne jednim malim Černobilom u vidu nekakvog Tobola ili malteške Gzire, a nastavi se uglavnom neslavnim pokušajima da se posljedice te nesreće sakriju i nekako saniraju, tako se i svaki njegov predsjednik – a bilo ih je od posljednjeg naslova – bar jednom godišnje “pari” Gorbačov iz one scene kad sazove krizni stožer i kaže: – Vi znate da naša moć ovisi o tome koliko nas moćnima drugi vide. A znate li što sam ja cijelo jutro radio? Zvao sve žive i ispričavao se za to što se dogodilo...
Hajduk jest velik klub i bit će to i dalje jer ne čine klub velikim samo njegovi aktualni rezultati (po tako postavljenom kriteriju onda ni Barcelona ni Arsenal ne bi sada bili veliki) nego i njegova povijest, nogometna i izvannogometna, vojske navijača koje ga prate, pa ako se još k tome i mi koji ne živimo uz njega bavimo Hajdukom, onda je valjda velik. I Hajduk svakom gestom, od one da mu predstavljanje trenera počne točno u 19.11 sati do Jakobušićeva poziva Bruni Mariću koji počne s “moj je uspjeh što nisam imao tvoj broj”, nastoji pokazati da je još velik, i to je dobro, jer u poplavi lažnih poniznosti eto nam bar nekoga tko ne bježi od vlastite veličine. Gdje je onda problem? Pa u tome što je sport prokleto egzaktan i ne trpi da slava blijedi onako kako blijedi Hajdukov stari grb na stadionu Sánchez Pizjuán, oslikan među svim onim velikanima koje je tijekom povijesti Sevilla ugostila. Ponešto je o tome rekao i Magris u romanu “Dunav” pišući o gradovima i zemljama kroz koje velika rijeka protječe: “Pohvala, hvalospjeva tome gradu pune su knjižice; pa ipak, te se pohvale odnose samo na raskoš onoga vremena, vremena koje je nestalo – einst, nekoć.”
Ispisivati još jednu povijest bolesti sulud je čin, valjalo bi tek imati na umu da se najteži pacijenti ne daju nepoznatom u ruke. Pustimo sad što su bili prije Hajduka, ali pogledajmo što je poslije odlaska s Poljuda bilo s nekim “gostujućim predavačima”: pustolov Tramezzani nakratko je bio u Arabiji, a sad je već u Sionu, treći put.
Joan Carrillo povlačio se od Krakova do Fehérvára ne zadržavši se nigdje ni godinu dana da bi pod zadnje na Cipru dobio otkaz nakon dva mjeseca. Slovenski čudotvorac Marijan Pušnik u Olimpiji je izdržao mjesec dana, u Velenju ga je nakon dvije sezone bez učinka zamijenio Almir Sulejmanovič. Čuvena desetka Krasimir Balakov ispao je iz Bundeslige s Kaiserslauternom, pa vodio razne bugarske klubove i reprezentaciju gdje je pao zbog optužbi za rasizam, da bi se naposljetku okrenuo privatnim poslovima, što je u Bugarskoj širok pojam. Kamo li će trenerski putevi dalje voditi Gustafssona...
I svi su pričali o pritisku, pa evo i Dambrauskas na predstavljanju, mada je po tom pitanju najveću istinu rekao prijatelj koji dugo prati bile:
– Koji pritisak!? Pa Poljud je danas zatvoreni trening-kamp, tko tamo tijekom tjedna smije prići, ni kafić više ne radi! Pa nema više ni onoga koji će ulovit’ trenera za ruku i objašnjavati mu “ne smi ti igrat’ ovi”...
O pritisku bi već s punim pravom mogao govoriti Ivica Kalinić, Katalinićev pomoćnik iz slavnih devedesetih, koji je doživio srčani udar na klupi protiv Žiline i više nikad nije sjeo na nju. Priče da se Carrillo i Gustafsson nisu mogli izboriti s pritiskom doslovno su za malu djecu. Mada ima nešto u onome da je jedno voditi Goricu, drugo veliki klub, a nešto sasvim treće Hajduk. To je ponekad izvan svih parametara.
Dobra je stvar s Valdasom, kojem na opremi piše da je V. D., ta što barem poznaje ligu, za razliku od svog prethodnika.
– Pa ja sam na granici s Hrvatskom i trebalo mi je šest mjeseci da sve polovim – rekao je Simon Rožman na tu temu.
A i ljudi su se pomalo “štufali”, na Rivi bi ga u jutarnjoj šetnji mogli zamijeniti za turista, većina bi još znala odgovor na pitanje tko su Nikoličius i Dambrauskas, ali netko stariji bi i mogao provaliti “biće igraju u Žalgirisa”. Košarkaški rečeno, Nikoličius ima još jedno slobodno bacanje. Ono što je zaradio u slaganju momčadi, izgubio je u izboru prvog trenera. Ne pogodi li ni s provjerenim rješenjem...
Hajduk je uklet! Umra’ je prije dvadeset godina. Sve to i još gore čut će se po splitskim ulicama kako sezona krene u neželjenom smjeru, kad se nekontrolirano zaklinjanje pretvori u sprdnju. Ravnu onoj kad su Splićani uličnog pjevača zvanog Caruso uvjerili da ga traži Metropolitan da zamijeni pravog Carusa, ispratili ga u luci na put za New York, da bi onda u stampedu otrčali do šipražja Sjeverne luke i priredili mu doček! Isti put lažne nade Hajduk već godinama kao po nekoj kazni prolazi.
Ufff! Dobro je! Već sam se uplašio da danas neće biti niti jednog teksta o najvećem klubu na svitu.