Sandra Perković bila je ove subote gošća na Mitingu otvorenja sezone koji je organizirao atletski klub Agram. Ne, nije nastupila. Ženski disk nije bio u programu. A da je Sandra htjela nastupiti, onda bi se organizator potrudio i uvrstio ga u program.
– Da me u srijedu ne čeka dug put do Šangaja i da ne nastupam u subotu na prvom mitingu Dijamante lige, sigurno bih bacala na Mladosti – rekla je Sandra.
No, i sam dolazak na Mladost bio je dovoljan da se napravi gužva oko nje. Morala se pozdraviti i porazgovarati s brojnim prijateljima koje dugo nije vidjela s obzirom na to da je kompletne pripreme odradila u Splitu.
U Splitu je toplije
– Ne znam koliko je točno prošlo godina otkako sam se svake zime pripremala u Medulinu. Ove sezone odlučila sam malo promijeniti grad. Razlog? Pa malo sam se zasitila Medulina, a zimi je u Splitu ipak nešto toplije nego u Istri. Naravno, to ne znači da se u Medulin neću vratiti. U planu je da odradim nekoliko dana za vrijeme ovogodišnje sezone na otvorenome – istaknula je naša bacačica.
U Šangaju je pobijedila posljednja tri puta.
– Točnije bi bilo reći da sam u Šangaju pobijedila svaki put kad sam nastupila – iznenadila je odgovorom.
Mislila je Sandra na 2011. godinu kada je pobijedila, ali taj je rezultat izbrisan zbog dopinga. Ali zato se nisu brisala zadnja tri, a pobjeđivala je hicima od 68,24 (2012. godine), 70,52 (2014.) i 70,88 metara (2016.). Može li i u subotu disk dalje od 70 metara?
– Spremna sam, zdrava sam. Pripreme sam odlično odradila. Dakle, možda bi mogla. Ali, znate mene. Ne volim ništa prognozirati – istaknula je.
U Šangaju je čeka staro, odabrano, najbolje i najkvalitetnije društvo.
– Dakle, redom će nastupiti dvije najbolje Kubanke Caballero i Perez, dvije najbolje Njemice Müller i Harting, dvije najbolje Kineskinje Chen i Su. Tu je i sjajna Francuskinja Robert-Michon pa Australka Deni Samuels... Deni nije više Samuels. Sada je gospođa Stevens.
U bacanju diska već je dosta udanih žena, nije li to znak za vas?
– Ha, ha. Samo neka se one udaju. Ima vremena za mene. Još sam mlada za brak – kaže Sandra.
Lani se smanjio broj nastupa diskašica na mitinzima Dijamante lige. Ove sezone nema promjena. Sandra će nastupiti samo na četiri mitinga i u velikom finalu.
– A što reći na to? Morala sam se snalaziti i popunjavati velike praznine od mitinga do mitinga Dijamantne lige. Tako sam potvrdila nastup na jednom manjem mitingu u Švicarskoj, potom sam prihvatila poziv Robert-Michon pa ću nastupati u Francuskoj, a traju pregovori da bacam na mitingu u Velenju – rekla je Sandra.
Miting u Velenju bio bi odlična prilika da je i ljubitelji atletike iz Hrvatske vide uživo, a ne samo na televiziji, te u Zagrebu u rujnu. Sandra, koliko se sjećamo, nikad prije nije nastupala na bilo kakvom mitingu u Sloveniji.
I ove sezone o nekoj velikoj zaradi na mitinzima Dijamante lige nema ni riječi. Kad bi pobijedila na svih pet mitinga, Sandra bi bila bogatija za samo 90.000 američkih dolara. Toliko zaradi pobjednik manjeg teniskog Challenger turnira.
– Nije u novcu sve. Jer, ako taj tenisač zaradi više novca na nekom manjem turniru, neka mu. Ali, on nikad neće biti olimpijski pobjednik kao ja. Jer on nije Federer, Đoković ili Murray. Biti olimpijski prvak neprocjenjivo je – istaknula je Sandra.
Opet smo pokusni kunići
U Šangaju će disk istodobno bacati muškarci i žene.
– Uvijek disk bude nekakav pokusni kunić za novitete u atletici. Ne znam kako će to izgledati kada se na bacalištu budu izmjenjivali muškarci i žene. Tko zna koliko će to trajati. Umjesto nas osam nastupat će nas ukupno 16, kao da je riječ o kvalifikacijama na Svjetskom prvenstvu. No, neću se previše buniti. Kako bude meni, tako će biti i ostalima. Jedina je dobra stvar što ću rame uz rame na bacalištu biti s najboljim svjetskim diskašima. A i njima će biti drago biti uz mene, ha, ha – nasmijala se Sandra.
Samo pazite da pogreškom ne uzmete u ruke muški disk koji je nešto teži od ženskog.
– Ne bih se iznenadila da se i to dogodi. Ako se dogodi, onda neka se dužina mjeri dvostruko, ha, ha.
Prošlu sezonu završili ste bez ijednog poraza. Može li se takvo što ponoviti?
– Vidjet ćemo.
Možda uskoro postanete i svjetska rekorderka. Ako prođe ideja čelnika Svjetskog atletskog saveza da se ispitaju, a potom brišu svi sumnjivi rezultati iz osamdesetih.
– Ja sam protiv toga. Što je bilo, bilo je. Čemu se sad vraćati duboko u prošlost. I kako se uopće može nešto dokazati trideset ili četrdeset godina unatrag – ljutito će Sandra.
Sandra je svojim najboljim hicem – 71,06 metara iz 2014. godine tek na 18. mjestu svih vremena u bacanju diska. Ispred nje su diskašice koje su bolje rezultate postizale između 1984. i 1992. godine. Svjetski rekord Gabriele Reisch, 76,80 metara, postignut je 1988. godine. Ako ništa drugo, disk kojim je postignut svjetski rekord u Sandrinim je rukama. To joj je poklon pokojnog novinara Tomislava Židaka.
Vratimo se Šangaju, putujete sami ili ide s vama trener i dečko Edis Elkasević?
– Naravno da ide i Edis. Nikamo bez njega.
Zanimljivo je da ni na jednom mitingu, a nastupat će redom u Šangaju, Oslu, Stockholmu i Birminghamu, neće biti na programu ženskog koplja ili visa na kojima bi eventualno mogle nastupiti Sara Kolak ili Ana Šimić. Ili Blanka Vlašić.
– Da, neću se družiti s njima. Ali barem ću se na jednom mitingu družiti sa svojom dobrom prijateljicom iz Srbije Ivanom Španović – naglasila je Sandra.
Sara Kolak je u formi
Kad smo već kod Sare Kolak, kako je ona?
– Vidjele smo se prije nekoliko dana. Kaže da je u odličnoj formi, kaže da joj koplje daleko leti na treninzima. Treba pričekati prvo natjecanje pa ćemo vidjeti.
U Splitu ste često trenirali u društvu bacača kugle Stipe Žunića?
– On je pozitivan lik i jako mi je drago što mu kugla sve češće leti dalje od 21 metra. Mogao bi napraviti čuda ove sezone – rekla je Sandra.
Glavni je cilj Sandrine sezone Svjetsko prvenstvo u Londonu, koje je na rasporedu početkom kolovoza.
– Naravno. Moram vratiti svjetski naslov koji sam prije dvije godine izgubila u Pekingu. Sada sam puno rasterećenija. U Pekingu mi je u mislima bio Rio de Janeiro i razmišljala sam kako obraniti olimpijsko zlato. Na kraju krajeva, u Londonu ću bacati disk na jednom od meni omiljenih stadiona. Tu sam osvojila prvo olimpijsko zlato. To se ne zaboravlja – zaključila je Sandra Perković.
ja sam cula proslo lijeto da vi svi iz DUBRAVE SPORTASI nemate od cega zivjeti ni placati vase sportske potrebe a sad novac nije vazan (svi postajete amnezicni )