Nikolina je na početku profesionalne boksačke karijere skratila ime u Nikki, a prezime Orlović prevela u Adler. S novim imenom i prezimenom postala je peterostruka prvakinja Njemačke, potom je osvojila europski naslov, a lani od srpnja na svjetskom je tronu. Nikki Adler postala je svjetska prvakinja u supersrednjoj kategoriji. Priču donosi sportski tjednik MAX!
Za osvajanje prvog svjetskog naslova u WBU verziji Nikki Adler u rodnom Augsburgu savladala je Emoke Halas iz Srbije nokautom u četvrtoj rundi meča. Zanimljivo je da je za prvu obranu titule (12. siječnja 2013.) u bavarskom Neu Ulmu boksala protiv Marije Pejaković, također Srpkinje koja boksa pod češkom zastavom.
Nikolina je rođena u Augsburgu od hrvatskih roditelja podrijetlom iz Karlovca (majka) i Udbine (otac). Sa 15 godina počela je trenirati kikboks. U 18. godini izabrala je boks jer joj se jako svidio. Na početku karijere, u amaterskoj konkurenciji, bila je peterostruka prvakinja Njemačke, ali i hrvatska reprezentativka. Pod svojim pravim imenom 2008. godine nastupala je za reprezentaciju Hrvatske.
Hrvatica boksa za Njemačku
Postala je tada prvakinja Hrvatske, a u hrvatskom dresu osvojila je brončanu medalju na Europskom prvenstvu, dok je na Svjetskom prvenstvu osvojila peto mjesto. Danas, u profesionalnoj konkurenciji, zbog boljih financijskih uvjeta, boksa pod njemačkom zastavom i pod svojim drugim imenom Nikki Adler.
Vaš lijep izgled i svježina teško se mogu povezati s ringom?
– To je drugi svijet. To je skroz drugi svijet. Kad se uđe u ring, to je nešto fenomenalno. Sam taj osjećaj je izvrstan, stajati unutra, mučiti se i onda, ako Bog da, pobijediti. To je jedan osjećaj koji se ne može opisati. To je tako lijepo. Zato se to radi, samo za taj trenutak, za pobjedu – podvlači Nikolina.
Hrvatsku, jednako kao i Njemačku, smatra svojom domovinom.
– Da, volim Hrvatsku. Svaki put kad imam slobodnog vremena odem u Hrvatsku – naglašava Nikolina.
U razgovoru s ponosom ističe da su u njen odgoj ugrađena dva mentaliteta: njemački rad i disciplina te hrvatska borbenost. Spoj tih mentaliteta i potpora roditelja doveli su je na sam vrh svjetskog boksa.
– Tata i mama se i danas čude i pitaju me zašto treniram boks. Kažu mi da im je teško gledati moje mečeve. Razumijem ih jer znam da ih boli srce kad vide da me netko tuče – smireno govori Nikolina i otkriva da je do danas imala devet mečeva i devet pobjeda u profesionalnoj karijeri.
Sedam borbi dobila je nokautom, a dvije pobjede odnijela je na bodove. U amaterskom boksu imala je 30 mečeva, od čega 25 pobjeda i pet poraza. Nakon što je lani postala sportašica godine svog rodnog Augsburga, Nikolina Orlović dobila je ove godine u Bad Homburgu i najprestižniju hrvatsku iseljeničku nagradu – Večernjakovu domovnicu 2013. I danas, s odmakom od mjesec dana, na spomen Domovnice Nikolina blista od sreće:
– To je za mene velika nagrada i jako sam sretna. Priznajem, nisam je očekivala. Ostala sam bez riječi kad su pročitali moje ime. Stvarno mi je bilo lijepo u društvu naših ljudi. Iako sam dobila brojne nagrade, Večernjakova mi je najdraža jer je nagrada moje domovine Hrvatske. A i kod mene srce kuca za domovinu. Zato mi je ta nagrada drugačija i draža – dodaje Nikolina.
Djevojke boksaju do tridesete
Boks je vrlo naporan sport, pogotovo za djevojke. Do kad se želite baviti tim sportom?
– Djevojke u ringu ostaju uglavnom do tridesete. Nakon toga se povlače i završavaju karijeru. Vjerojatno ću i ja tako postupiti – odgovara naša prvakinja iz Berlina čiji su dosadašnji uspjesi nezasluženo ostali daleko od očiju hrvatske javnosti.
Kako ste se odlučili za boks?
– Od malih nogu počela sam trenirati te-kvon-do i druge borilačke vještine. S petnaest godina počela sam trenirati kikboks, a kasnije sam se posvetila samo boksu i nisam pogriješila. Prolila sam mnogo znoja, a brojne nagrade samo su dokaz koliko sam naporno trenirala svih ovih godina – zaključila je Nikolina Orlović.
>> Gonzaga: Pobjeda protiv Cro Copa me istaknula u ovom sportu
