Baš kao što je to bio slučaj s našim vaterpolistima, koji su nakon poraza u finalu od Srbije pričali o velikoj praznini koju osjećaju, slično je i s ovim novinarom. Jutro nakon svečanosti zatvaranja Olimpijskih igara, koja se jednima svidjela, a drugima je bila dosadnjikava, uslijedilo je jutro puno neke praznine.
Istjerali novinare već u podne
Jer, nema više jurnjave s borilišta na borilište, nema navijanja za hrvatske sportaše, nema trčanja u miks-zonu, nema uživanja u majstorstvu velikih šampiona kao što su tenisač Đoković, kubanski hrvač Lopez (peto zlato), francuski džudaš Rinner (treće zlato)... Novinarski adrenalin se primirio.
Kao da je netko pritisnuo neki prekidač, povukao neku polugu i ugasio olimpijski duh. A to je nešto najljepše što ste u ovih 16 dana natjecanja mogli doživjeti na pariškim ulicama, ali i na tribinama olimpijskih borilišta.
GALERIJA
A da bi taj dojam kod novinara pojačali, francuski organizatori pobrinuli su se na način da su već u ponedjeljak u 12 sati zatvorili glavni press-centar. Ne samo da su isključili internet i struju na radnim stolovima već su i razmontirali cijeli MPC pravdajući se da je takav dogovor s Kongresnom palačom i ne razmišljajući o tome da je ponedjeljak za medije još uvijek olimpijski dan u kojem se sabiru dojmovi.
I tako je ovaj Večernjakov novinar svoje odjavne tekstove s pariških Igara morao pisati iz obližnjeg Starbucksa, poznatog američkog lanca kafića. A u tome i nije bio sam jer su pored njega i kolega iz Kine i kolegica iz Japana.
Premda je ostao dojam da nas Francuzi žele što prije sprašiti kući, okus koji ćemo kući ponijeti doista je ugodan. Iz više razloga.
Zaista je teško dovoljno naglasiti koliko su ove Olimpijske igre bile uzdignute gradom domaćinom. Teško ćete igdje naići na takvo zadovoljstvo gledanja sportskog natjecanja, recimo odbojke na pijesku, s neprestanim pogledom na obližnji Eiffelov toranj.
Jednako je nevjerojatno da je trg na kojem je Marija Antoaneta dekapitirana, čuveni Place de la Concorde, bio kulisa za natjecanja u break danceu. Ili da su se najbolji mačevaoci i tekvondaši svijeta borili pod staklenim svodom spektakularne Grand Palais.
Razlika između toga da se Igre održavaju u gradovima poput Barcelone, Atene, Londona i Pariza i gradova poput Brisbanea (2032.) ili, moguće je, Dohe (2036.) je prevelika. Jer, ovo su gradovi svijeta, oni u koje silno želite otići čak i kad Olimpijskih igara nema. A rijetko koji ispunjava taj zahtjev kao što ga ispunjava Pariz.
Nakon COVID Igara u Tokiju, natjecanja bez emocija na tribinama, bez istinskog pobjedničkog slavlja, Pariz je 16 dana bio prizorište za "Igre širom otvorene", kako je glasilo temeljno geslo Igara 33. Olimpijade. Pariške Igre bile su istinski festival ljudske vrste.
Sva sreća, pandemija COVID-a je prošlost jer, da nije, pokušajte zamisliti što bi se dogodilo s američkim sprinterom Noahom Lylesom. A on je neposredno prije finala na 200 metara testiran na koronavirus i test se pokazao pozitivnim. Prije tri godine on ne samo da bi bio odmah izoliran, pod strogom policijskom pratnjom, već bi organizatori možda i ispraznili stadion. U najmanju ruku bi svakoga tko je došao s njim u doticaj strpali u izolaciju. Tri godine poslije Lylesu je dozvoljeno da nastupi, a jedino što je morao jest nositi masku na medaljaškom postolju.
Protočnosti Igara pomagalo je 45.000 volontera, a za neke od njih organizirano je i kupanje u olimpijskom bazenu u La Defanse Areni koji će vrlo brzo biti demontiran. No nakon finala Hrvatske i Srbije volonterima je dozvoljeno da si daju oduška.
Kad se osvrnemo na ono što se govorilo u mjesecima prije Igara – da će to biti najveći sigurnosni izazov koji je Francuska ikad imala – gotovo je nevjerojatno da su Igre prošle bez većih sigurnosnih incidenata od uhićenja jednog ruskog špijuna, privođenja aktivista koji su htjeli sabotirati neka natjecanja, blokade nekih linija željeznice prvog dana invazije na sportska borilišta ili utrčavanja jednog navijača na nogometni teren tijekom utakmice.
Većih problema nije bilo barem na površini, a javnost možda nikad neće saznati što se događalo na razini obavještajnog nadzemlja i podzemlja i što je sve, možda, spriječeno a da za to nitko ne zna osim ljudi iz operative. A svi olimpijski dani bili su izazovni pa je tako 30. srpnja na svim borilištima bilo 743.000 gledatelja.
Duge cijevi za bolji osjećaj
Premda je na ulicama Pariza bilo neobično vidjeti toliko policajaca s pancirkama i vojnika naoružanih do zuba (s dugim cijevima), pridonosilo je to osjećaju sigurnosti kod svih nas akreditiranih, ali i običnih gledatelja. Gdje god se okrenuli, vidjeli biste policijske trojke, naročito na stanicama metroa gdje su nas dočekivali i ljubazni volonteri i usmjeravali ako se ne bismo, isprva, dobro orijentirali.
Dakle, zlatnu medalju zaslužile su i sigurnosne službe zemlje koja je doživjela neke od najbrutalnijih napada islamskih ekstremista pa je sigurnost sudionika Igara, gostiju i građana Pariza bila je najzahtjevniji zadatak. A on je, očito, obavljen prilično dobro.
