S obzirom na to da smo se s našim najboljim boksačem našli s idejom biografskog intervjua, razgovor s Filipom Hrgovićem (28) započeli smo s pitanjem o njegovu djetinjstvu.
Nismo baš krenuli od kantica i lopatica u pijesku nego s time kako je izgledalo sesvetsko dječaštvo nekoga tko će puno godina kasnije postati europski amaterski prvak i osvajač olimpijske medalje? I vrlo obećavajući profesionalac s deset pobjeda u nizu, bez poraza.
– Ne sjećam se djetinjstva, valjda od udaraca koje sam dobio u dosadašnjoj karijeri – počeo je Filip u svom zafrkantskom stilu pa nastavio ozbiljnijim tonovima:
– S obzirom na to da nas je petero djece, a imam starijeg brata i sestru i mlađeg brata i sestru, kod nas je uvijek bilo živo. Puna kuća. Bilo je to najnormalnije djetinjstvo u radničkoj obitelji. Tata je radio, a mama je uglavnom bila na rodiljskom ili se brinula o svima nama. Bilo je i teških razdoblja jer je otac jedno vrijeme bio bez posla, no nikad nismo gladovali. Nismo se ni razbacivali, živjeli smo skromno.
Zamalo sam odustao od boksa
Pošto je Filip rođen u lipnju 1992., ratne psihoze se ne sjeća.
– Jedino što mi je ostalo kao u nekoj magli jest da smo par puta išli u podrum. Radi uzbuna.
Stariji brat Ivan (38) i starija sestra Ivana (32) priuštili su mu veliko zadovoljstvo.
– Sestra ima troje djece, Antonija, Ivonu i Matiju, a brat ima Evu. Oni su mi najveća sreća, kao da su moja djeca.
Potiče li ga to da i on i supruga Marinela dobiju potomstvo?
– Volio bih imati puno djece. Nismo si zadali nikakav termin, bit će kad Bog da. U početku naše veze mislio sam da prvo moram nešto postići na sportskom planu, osvojiti medalju, potpisati profesionalni ugovor, nešto zaraditi pa se tek onda ženiti. No, sve se to može i uz obitelj, pa tako i imati djecu, a u suprotnom bi to bilo bježanje od života. Štoviše, rekao bih da su vam djeca veliki motiv u profesionalnom životu, a postajete i ozbiljniji i staloženiji. I zato, u tom smislu, ne treba odvajati obitelj i karijeru.
Prvi sport koji je kao dječak počeo organizirano trenirati bio je karate.
– Karate sam trenirao oko godinu dana, u prvom razredu, pa zatim pet godina košarku, negdje do kraja sedmog razreda. Trenirao sam u Dubravi i s godinu dana starijim dečkima i bio predkadetski prvak Hrvatske. U toj momčadi bio sam krilo, a u svom godištu centar jer sam bio viši i snažniji od vršnjaka. Za košarku sam bio vrlo zagrijan, po cijele dane provodio sam na igralištu, ozbiljno sam se toga primio. No, onda su došle prve ozljede i onemogućile me da treniram pa sam izgubio volju.
Film njegove sportske karijere vrtjeli smo na Šalati, nakon njegova treninga plivanja.
– Ne volim plivati, no počeo sam s time jednom tjedno jer ima pozitivne učinke. Opušta mi muskulaturu, koristi fleksibilnosti ramena i kukova pa sam angažirao i plivačkog trenera koji me uči pravilnu tehniku. Jer ako sam plivam, neću napredovati. Inače, kao klinac plivanje sam trenirao par mjeseci, između košarke i boksa.
Suprotno stereotipu o očevima koji žele da im sinovi budu fajteri, na boks ga je prvi put odvela i upisala mama.
– Valjda zbog puberteta, htio sam trenirati neki borilački sport, a mama je potražila najbližu borilačku dvoranu, a ispostavilo se da je to boksački klub. Imao sam 14 godina i mama je mislila da će to potrajati nekoliko mjeseci, a da je znala da će godinama poslije strahovati i plakati radi mojih nastupa, sigurno to ne bi napravila.
Otac je bio jako protiv boksa, poludio je kada je čuo da idem na boks i posvadio se s mamom. U mojoj obitelji nitko nije očekivao da ću biti to što sam sada i svi se tome čude jer ja nisam bio u tom filmu. Kao klinac nisam bio agresivac, nisam se tukao, već sam bio bucmasto i dobroćudno dijete.
Nije mu trebalo dugo da osvoji prvi naslov prvaka Hrvatske.
- Nakon nekoliko mjeseci treniranja već sam postao mlađekadetski prvak Hrvatske. Već sa tada bio viši od 190 cm i imao 90 kg, a bio sam i koordiniran za tako visokog klinca i prirodno izdržljiv.
Kada je osjetio da mu plemenita vještina ide od ruke?
– Nakon tri godine treniranja postao sam svjetski juniorski prvak i sve dotad nisam bio siguran hoće li mi boks biti životni poziv. No, bio mi je to znak da sam predodređen za boks. Vjeru u sebe imao sam i urođeno, a i glavni trener bio je fanatik i entuzijast i on me motivirao. Od vjere u uspjeh sve kreće, tek onda si spreman cijelog sebe dati. Ako ne vjeruješ nemoguće je probuditi se u pet sati ujutro i ići trčati.
U vrijeme sportskog formiranja, Filip je u svom klubu imao i velikog rivala Dina Mansoura koji se boksa ostavio s nepunih 20 godina.
– Kada je on postao europski juniorski prvak, meni je to bio znak da se i ja mogu nositi s najboljima u Europi. Šteta što se Dino ostavio boksa tako mlad, no svatko ima svoj put. On očito nije bio za tu priču, jer pravi boks počinje tek u seniorima pa u profesionalcima. Tek tada se broji.
Je li i kod Filipa bilo kriznih razdoblja s mislima tipa “što mi sve to treba”?
– Više puta. U jednoj fazi karijere imao sam glavobolje i bio sam na rubu da prestanem. Bilo je to u vrijeme kada je boksati prestao i Mario Preskar, koji je svima nama u klubu bio uzor. Ja sam tada imao devijaciju septuma i to mi je činilo glavobolje kojih sam se riješio nakon operacije u jednoj privatnoj klinici što je za našu radničku obitelj bio ogroman izdatak.
Tada je moj otac, a to sam saznao tek puno godina kasnije, digao kredit od oko 25 tisuća kuna da bi mogao platiti tu operaciju. To vam sve govori o tome koliku sam podršku imao od oca. Bio je prisutan, ali nije bio nadobudan roditelj, nije glumio stručnjaka koji prigovara treneru. Nije me opterećivao i bolji pristup od oca nisam mogao imati.
Tek kao stariji shvatio sam koliko je on tu svoju ulogu dobro odigrao. Roditelji ponekad žele svom djetetu previše dati i pri tome rade pogreške. Čak i ja to radim sa svojim nećakom koji je počeo trenirati košarku. Želim mu previše dati.
Bila bi sa mnom i da sam siromah
Veliki potporanj, na svoj način, bila je i mama Hrgović.
– Nije joj bilo drago što sam tako zagrizao u boks, puno puta pitala me zašto se time bavim, no bila je podrška. Naši roditelji su nama dali sve što su mogli, ja bih rekao da su nas i razmazili jer su nas držali kao kap vode na dlanu.
Nakon što je 2010. postao europski seniorski prvak, a to je bio bjelodani znak sportske klase, Filip je kolekciju odličja planirao obogatiti medaljom sa Svjetskog prvenstva.
– Na sva tri svjetska prvenstva gubio sam u borbi za medalju, u četvrtfinalu. Kao da mi nije bilo suđeno. Već s 19 godina došao sam do četvrtfinala i izgubio od Kazahstanca Dička pri čemu su me mrvice dijelile do medalje.
Dvije godine kasnije izgubio sam na iskustvo od legendarnog Talijana Camarellea, a nakon još dvije godine i od Tonyja Yoke, Francuza kojeg sam pobijedio u finalu juniorskog SP-a. Te godine imao sam sedam mečeva u pet mjeseci u Svjetskoj ligi, postao sam europski prvak, a nedugo zatim održavalo se i Svjetsko prvenstvo, na koje sam otišao preumoran i prilično emotivno ispražnjen.
Kako sam se na Olimpijske igre već bio kvalificirao preko Svjetske lige, taj SP sam trebao preskočiti. Isti taj Yoka ispriječio se Filipu i na putu do olimpijskog finala, u polufinalu.
– Tada sam boksao nešto bolje, ali ni tada dovoljno dobro. Ipak, mnogi su tada rekli da je taj meč bodovno trebao otići na moju stranu.
Već tada njegov odnos s trenerom Leonardom Pijetrajem bio je ozbiljno narušen. Koliko je to utjecalo na njegove olimpijske izvedbe?
– Nije realno da dam maksimum u atmosferi u kojoj trener i ja na moj meč idemo svatko u svom autobusu. No, neću upirati prstom u druge, svaki borac mora sam sebi napraviti atmosferu koja mu odgovara. I ne smije atmosferu izvana donositi u ring. Nažalost, na mene je to utjecalo i nisam bio pravi i za to što nisam osvojio olimpijsko zlato najviše sam sam kriv. Pogriješio sam jer sam pola godine prije Igara promijenio način kondicijskog treninga.
Uzeo sam kondicijskog trenera, a trebao sam izgurati sa starim sustavom rada pa nakon Igara nešto mijenjati. Ja sam godinama maltretirao Pijetraja da hoću kondicijskog trenera i kada mi je on to dopustio počeo se inatiti. Umjesto da je prešao preko toga i da smo zajedno osvojili olimpijsko zlato, mi smo obojica radili greške. On je kao stariji trebao imati više mudrosti, a ne odmicanjem od mene dokazivati da sam u krivu.
Filip ne odriče Pijetraju zasluge za prvih 10 godina svoje karijere.
– On me naučio sve što znam u boksu i zahvalan sam mu na tome. U tom odnosu sam jako puno dobio, ali i on jer se svi moji rezultati pišu i njemu, na temelju čega je dobivao i sredstva za klub, a bio je i adekvatno plaćen, 30 posto od svake moje zarade. Bilo stipendije ili od profesionalnog angažmana.
U trenerskom dijelu priče taj je odnos odlično funkcionirao, no u onom menadžerskom dijelu stvari su bile krivo postavljene čega nisam bio svjestan dok nisam izišao iz njegova četiri zida i došao do saznanja iz vanjskoga svijeta.
Na inicijativu bivšeg trenera, boksao je pet godina u Svjetskoj boksačkoj ligi. Već u drugoj sezoni bio je individualni prvak Svjetske lige, a zahvaljujući rezultatima u istom natjecanju, plasirao se i na OI u Riju bez dodatnih kvalifikacija. A koliko one znaju biti mukotrpne osjetio je na svojoj koži kao 19-godišnjak u kvalifikacijama za London.
– Tada sam u četvrtfinalu naletio na europskog prvaka Omarova koji me pobijedio za jedan bod. Tada sam jedini put u karijeri bio na podu, no to je bilo više zbog gubitka ravnoteže. On je kasnije bio na rubu nokdauna, promatrači su mi rekli da sam nadoknadio bodovni zaostatak, no tako nisu mislili suci.
Iskustvo je stjecao i sparirajući profesionalcima.
– Sa svojih 20 godina ispreskakao sam Wildera koji je tada imao 20-ak pobjeda, a odlično sam radio i s Pulevom, Kličkom i Hayeom. Kada sam vidio da se mogu nositi s najboljim profićima, to je bio jackpot za moje samopouzdanje. Nakon formativnih godina uz ponajboljeg hrvatskog trenera, Hrgović je angažirao svjetsku trenersku klasu, Kubanca Pedra Diaza.
– Htio sam da me trenira netko tko je prošao boks na najvišoj razini, a on to jest jer ima 22 olimpijska zlata s reprezentacijom Kube. Pedro je pravi čovjek za mene, veliki entuzijast koji ne gleda filmove i ne sluša glazbu nego stalno gleda snimke boksačkih mečeva. Nije “špreher”, kao što mnogi boksački treneri jesu, nego je veliki radnik i želi kod mene ojačati snagu udarca, ali i od mene napraviti najkompletnijeg teškaša današnjice.
Upravo je Pedro taj koji mu je prišio nadimak “Životinja”.
– Pedro me tako počeo zvati već za naših prvih priprema jer se šokirao koliko sam izdržljiv pa mi je počeo govoriti da sam “El Animal”. Kako nisam imao nadimak, rekli smo neka bude taj.
Filipov domaći trener njegov je dugogodišnji prijatelj, hrvatski Jordanac Yousef Hasan.
– Juki je jako mlad, ali on će ostati zauvijek tu zato što je bio uz mene kada nikoga nije bilo, kroz prve četiri profesionalne borbe. A uz mene će i dalje biti kondicijski trener Igor Čordaš.
Boksaču kojem mnogi predviđaju vrlo visoke domete, a Filip sam misli da može biti i svjetski prvak, godilo je uplovljavanje u bračnu luku s dugogodišnjom djevojkom Marinelom.
– Brak je sakrament, on pročisti dušu čovjeka. Donese on i teškoće jer treba dva svijeta spojiti, no to je jedini ispravni put. Marinela je normalna mlada žena koja mi ne stvara nikakav pritisak i koja mi uvijek govori da bi bila sa mnom i da živim ispod mosta. Moj brak i obitelj temelj su moga samopouzdanja za sve ono što me u karijeri čeka.
A ako je doista spreman za juriš na svjetski vrh, a u to vjeruju i njegov promotor Sauerland i menadžer Karajica, pred Filipom su velike bitke i još veći izazovi.
Nikada neće biti prvak on je kukavica.