Ima nešto u onoj da su biografije budućnost književnosti. Novak Đoković svoju je autobiografiju “Serve to Win” 2013. posvetio bezglutenskoj prehrani koja mu je usmjerila karijeru. No prava, sočna Đokovićeva storija jednog bi dana mogla biti štivo koje nadilazi okvire klasične priče o sportskom uspjehu jer već odavno ima sve preduvjete za to. A kraj nije ni blizu. Pod uvjetom, naravno, da je ne piše otac Srđan. Javna je tajna da većinu autobiografija zvijezdama ipak napišu novinari.
Baš zato je šteta što ih se tako malo “poslije svega” odluči staviti na papir vlastite zapise onoga što su vidjeli ili doživjeli kroz radni vijek. Tu priliku nije propustio Zoran Mihajlov, makedonski novinar i TV komentator iz generacije Bože Sušeca, koji je zanat pekao učeći od velikana poput Milke Babović i Nikitovića, kroz petnaest Olimpijada, more atletskih natjecanja i medalja sportskih heroja svoje zemlje, da bi na koncu zaključio: “Tko nije prošao pakao La Manchea prateći maratonca u pokušaju da ga prepliva, ima rupu u opusu.” Jer, u tim vodama Kanala, u trenucima kad pokušavaš plivaču dodati malo pitke vode da bi ga struja u tren oka odnijela pedeset metara dalje, shvatiš koliko je čovjek, pa bio i vrhunski sportaš, pred silama prirode malen. Dvije godine prije razornog potresa Mihajlov je gledao poplavljeno Skoplje i jednog od najboljih kajakaša Jugoslavije kako veslajući raznosi kruh stradalima. Jedan na jedan intervjuirao je Usaina Bolta, a svjetski prvak Mihail Talj kao stručni komentator Šahovske olimpijade u Skoplju 1972. znao bi mu odspavati na stolcu u redakciji, probuditi se i u deset minuta “iskucati” tekst za novine. Pa ipak, jednim putovanjem 1967. ispisao je jedinstvenu priču ne samo o novinarstvu kao zanimanju u kojem strast baš kao i u sportu nerijetko radi razliku između malih, velikih i najvećih, već i o jednom trenutku u povijesti Europe i svijeta, a koji nam se s podignutim ogradama i žicama između država i cijelih naroda, s pandemijom i vratio baš kad su bili povezaniji nego ikad.
Tog ljeta 1967. Mihajlov se u društvu redakcijskog kolege Marka Čerepnalkoskog odlučio na izazov života da otputuju iz Skoplja na Europsko košarkaško prvenstvo u 5000 kilometara udaljeni Helsinki – Fićom! Uz nešto odjeće na put su ponijeli šator, malo mastike i dvadeset litara rakije badelovke. Tako “naoružani” došli su na prijelaz Horgoš, tvrdu granicu Jugoslavije s Istočnim blokom, gdje su Mađari kao čuvari bedema tih godina još na nešto sumnjivo znali i pripucati. Dvojicu pustolova pustili su tek kad su obojica ispila po pola litre rakije i tako dokazala da je “za osobne potrebe”. Preko Varšave stigli su do granice SSSR-a gdje su se graničari isprva oduševili shvativši tko su i otkud stižu, da bi ih onda ultimativno tražili da odmjere snage u šahu ako misle dalje prema Finskoj. Nakon četiri partije i diplomatskih 2-2 konačno su pušteni. Pustolovina je tu tek počinjala jer su na sovjetskim cestama benzinske pumpe bile na svakih 300-400 kilometara što je bio pravi izazov za Fićin motor, da bi se nakon nekoliko dana puta domogli granice na kojoj su se izdizale dvije stražarske kule, na visini od 20 metara. Takvi su bili odnosi između Finske i SSSR-a.
U zemlju s proglašenom prohibicijom ulazili su s gotovo netaknutim zalihama alkohola u prtljažniku, da bi ih, kao po nekom nepisanom pravilu o zasluženoj nagradi nakon tolike kalvarije, finski graničari jedva i pogledali udarajući pečate. Tek im je u Helsinkiju pet litara odnio neki Slovenac gastarbajter, doslovno se rasplakavši jer “ne smije na oči svojima” čuju li da ih je sreo, a nije donio malo vatrene vodice. I sve su to prošli da bi vidjeli 9. mjesto plavih, ali i “prve korake” Kreše Ćosića u momčadi koja je tri godine poslije postala prvak svijeta. Na put kući odlučili su se preko tadašnjeg DDR-a suočivši se s najboljom zamislivom ilustracijom pojma željezne zavjese. U luci Rostock dočekala ih je čelična ograda na koju su lupali sve dok se kroz mali otvor pri dnu nije ukazala policijska ruka u koju su gurnuli pasoše. I zatim nestala. Satima čekajući, već su se pomirili da su ostali bez njih kad su im napokon vraćeni. Na koncu su se vratili kao heroji. Automoto revija As objavila je njihovu priču na naslovnici, a tvornica Crvena zastava iz Kragujevca poklonila im je novi Fićo.
Pola stoljeća kasnije čak i ta čuvena željezna zavjesa djeluje samo kao dobra zezancija prema australskom policajcu koji na granici na početku 2022. nedokazanog Đokovića dočeka s onim: “A kuda vi, mladiću?”
“Kuda vi, mladiću?” a mladić odgovori: "Jel ti znaš bre tko sam ja?"