Malo je bilo onih koji su vjerovali da će rukometaši Hrvatske nakon poraza od Brazila i Njemačke vidjeti danski Herning gdje se igra završnica Svjetskog prvenstva. No naši su dečki iznenadili i u posljednjoj utakmici skupine drugog kruga pobijedili Francusku s 23:20 i tako izborili igranje za peto mjesto protiv Švedske. Sad, je li igranje za peto mjesto uspjeh ili neuspjeh? Potpuni uspjeh nije jer se nije osvojila medalja, ali definitivno nije ni neuspjeh.
Glavni je cilj ostvaren, a to je plasman na kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine. Također, igra Hrvatske u odnosu na lani, kada smo na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj osvojili peto mjesto, bila je neusporedivo bolja. U redu, ovdje smo bili jači za Domagoja Duvnjaka, ali smo puno, puno bolje igrali, pogotovo obranu.
>> Pogledajte Červarov obračun s kritičarima
Čekamo Mamića i Pavlovića
Lino Červar, izbornik Hrvatske, baratao je uglavnom s dvije vrste obrana na ovom turniru – 6-0 i 5-1 koja nas je proslavila kada smo u Ateni 2004. godine osvojili zlato. Prije 15 godina na tom prednjem obrambenom igraču imali smo Vorija i Šprema, a sada imamo Duvnjaka i Mandića.
Primili smo mali broj pogodaka od europskih (Španjolska) i svjetskih prvaka (Francuska) te domaćina Njemačke. Ono što je bio problem jest igra u napadu. Lani se pokušavalo s Duvnjakom na mjestu lijevog vanjskog i Cindrićem ili Karačićem u sredini. Tu ideju Lino je slijedio i ovdje. No brzo su ga suparnički treneri prokužili pa su sve naše napade lako čitali i zaustavljali. I zato smo najmanje pogodaka postigli vanjskim šutom. Na početku turnira Luka Stepančić jedini je bio opasan s vanjske pozicije, no kako je turnir odmicao, bio je sve slabiji i slabiji.
Stepančić pokriva tu desnu stranu, no morat ćemo se vratiti i igri s klasičnim šuterom na lijevoj strani napada. U redu, reći će struka da trenutačno nemamo pravog šutera kao što je nekada bio Blaženko Lacković. No ipak imamo šutere, ali su ozlijeđeni. Jedan je Marko Mamić, a drugi Stipe Mandalinić. Imao je Slavko Goluža odličnu ideju kada je 2013. na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj predstavio novu vanjsku liniju Mandalinić-Duvnjak-Stepančić.
Govorio je tada Keta da je to vanjska linija budućnosti. Nažalost, brojne ozljede, prvenstveno Mandalinića, raspršile su tu iluziju. Imamo još jednog sjajnog šutera na lijevoj strani – Halila Jaganjca, ali mu iz nekih razloga Lino nije vjerovao i čak mu nije dao ni priliku da barem pokuša dokazati suprotno. Na pripremnim utakmicama u Poreču nije Halil bio baš najlošiji da ne bi dobio priliku.
Izbornik, dakle, treba u što skorije vrijeme osmisliti priču u napadu jer sporom i bezidejnom igrom suci će nam stalno i brzo dizali ruku za pasivni napad. Ne mogu Cindrić, Karačić ili Duvnjak dovijeka igrati jedan na jedan jer u svakoj utakmici dobiju previše batina, a ostvare premalo koristi.
Lino se na ovom Svjetskom prvenstvu uzdao u igru sedam na šest. To pravilo je Lini bilo kao novorođenče kojeg je čvrsto prigrlio i od kojeg se ne želi odvajati. Igrao je tako u Metalurgu, reprezentaciji Makedonije, pa prenio u PPD Zagreb i u reprezentaciju Hrvatske. Kako je vrijeme odmicalo, to je izgledalo sve lošije dok se nije raspalo još lani protiv Francuza na EP-u, a ovdje definitivno protiv Brazila. Primiti osam pogodaka na prazna vrata nešto je što će Červara proganjati do kraja života. I ne samo njega.
>> Pogledajte što o Červarom ponašanju kažu novinari VL-a
I kad smo već ostali bez medalje na trećem uzastopnom velikom natjecanju, onda smo s druge strane dobili nešto što je možda vrednije od kolajne. Ne sada, ne u ovom trenutku, ali za budućnost. Dobili smo tri nova igrača od kojih će dvojica – Šipić i Mandić – biti nositelji igre barem sedam-osam godina.
U napadu moramo bolje
Treći, Vranković, je dobar, ali nije zasad na putu da postane vrhunska klasa premda bih jako volio da griješim. Obrana mu je puno jača strana, u napadu nije na top nivou. No, tko zna, možda nestane strah u napadu pa postane novi Pero Metličić.
Lijevo krilo Mandić je pak san svakog rukometnog trenera. Zašto? Zato što je malo tako klasnih lijevih krila koji su odlični u realizaciju u napadu, a istodobno mogu odigrati dobro u obrani na poziciji dvojke. A Mandić se nameće i kao dugotrajnije rješenje kao prednji u obrani 5-1. U prirodi je Mandić tih, miran i povučen, a u igri drzak, bezobrazan, ne boji se nikoga. Jednako će se postaviti na Vozaba iz Nexea i na Karabatića iz PSG-a.
O Marinu Šipiću pričale su se samo dobre priče još otkako je s 18 godina došao u Varaždin. Bilo je samo pitanje koji će ga izbornik prvi pozvati u reprezentaciju. Ispostavilo se da je Červar uvijek taj koji uvodi nove igrače. Sjetite se Kopljara i Gojuna 2009., pa Štrleka i Muse 2010. godine i tako redom. Šipić je napadački već sada jedan boljih kružnih napadača u Europi i pitanje je trenutka kada ćemo pročitati da odlazi u Bundesligu, u ligu gdje su kružni napadači na jako dobroj cijeni. Niži rastom, toliko spretno hvata lopte i posprema ih u mrežu da ga je milina gledati. Kad popravi igru u obrani, bit će još bolji i onda neće biti potrebe da ga se mijenja obrana-napad.
Hrvatska će, zvučalo to smiješno ili ne, imati potencijalno vrlo jaku momčad u Tokiju. Jasno, ako se plasiramo na Olimpijske igre kroz kvalifikacije koje slijede. Ovi klinci bit će iskusniji, a kad se još u kadar vrate svi ovi ozlijeđeni od kojih nekako najviše očekujem od Domagoja Pavlovića, imat ćemo potrebnu širinu.
Valjda ćemo u godinu dana usavršiti i taj napad. Samo da ne bude s dva niska igrača i da ne bude sedam na šest...
Ekipa koja ima Mamića, Mandalinića i Stepančića i te kako ima vanjskih pucača, ali im srednji vanjski uz pomoć pivota moraju stvoriti situacije za šut sa 9m, kao što su ih Vori i Balić radili za Metličića i Lackovića !