Umjesto cvrkuta ptica, probudila me neka čudna grmljavina. U prvi trenutak mislio sam da se sprema nevrijeme, jer tamni su oblaci naviještali kišu. No, nije to bila grmljavina pred kišu... Prvo je bilo čudno što je cijeli kvart oko hotela bio nekako čudno, jezivo miran. Nigdje nikoga. Ništa ne sluteći, krenuo sam prema podzemnoj željeznici. Nisam daleko stigao. Nekih 200 metara od hotela blokada. Policija na sve strane. Sve okolne ulice koje vode prema glavnoj bile su blokirane. Na svakom takvom punktu bilo je po nekoliko uniformiranih osoba. Naoružanih. Da se nije dogodio kakav "teksaški masakr" dok sam mirno spavao? Uzalud sam se raspitivao jer službene osobe znaju samo kineski, a i nije im bilo do razgovora. Mlađarija je valjda spavala od noćnog izlaska.
Nije bilo druge nego pričekati s druge strane i vidjeti što se događa. Opet je zagrmjelo. Drugi put.
Ali, sada sam vidio što je posrijedi. Glavnom ulicom prolazile su neprekidne kolone tenkova, kamiona s velikim topovima, a gusjenice su stvarale veliku buku. Da nije zaratilo? Sjeverna Koreja nije baš nešto predaleko... S pristojne udaljenosti od 500 metara dovoljno sam dobro vidio da Kina raspolaže zavidnim arsenalom oružja. Neki su pokušavali snimati mobitelom što se događa, ali mrki pogledi vojnih osoba i mahanje palicom brzo su ih zaustavili u tome. A ta blokada trajala je puna tri sata. Prestao sam brojiti vojna vozila kod brojke 106. Nakon što je sve završilo, uspio sam jednog od "noćnih stražara" upitati što se zapravo događa.
– Ne znam. Mi smo civilna zaštita. Samo su nam rekli dan ranije da moramo biti dan i noć tu i tu i da osiguravamo ulicu.
Kasnije sam doznao što se događalo. Naime, Kinezi su paradom proslavljali 70 godina pobjede nad Japanom.
>>Horvat osvojio deveto mjesto: Sljedeći cilj je 5,80 metara
