Rivalstvo sa Srbijom, pa i s Italijom, novijeg je datuma, a s Mađarima su se klali još naši preci. Mislimo u vaterpolskom, a ne u političkom smislu. Mađarska je uvijek bila jaka u vaterpolu, Mađarska je velesila, puno ulaže u taj sport, a često je i organizator velikih vaterpolskih natjecanja. Bila je domaćin četirima europskim prvenstvima, ovo Svjetsko prvenstvo stajalo ju je oko pola milijarde dolara, a već je dobila domaćinstvo i EP-a 2020. godine. I zato je teško nositi se s Magyaroszágom...
Pogled u sjeverna leđa
Mađari su u vaterpolu ono što su Brazilci u nogometu (imaju, primjerice, devet olimpijskih zlata) i zato je svaka pobjeda naših vaterpolista nad sjevernim susjedima dragocjena – zlatna.
A bilo ih je, posebno u novije doba kada su Mađari malo posustali (nakon što su u razdoblju od 2000. do 2008. godine osvojili tri olimpijska zlata u nizu) i primat prepustili najprije Talijanima, a potom Hrvatima i Srbima.
Ako se vratimo malo u prošlost, vidjet ćemo da je reprezentacija bivše Jugoslavije, čim je malo stasala i ojačala (a glavninu igrača činili su Hrvati), 50-ih godina prošlog stoljeća glavne bitke vodila s tada nadmoćnom Mađarskom. Gledali smo u leđa sjevernim susjedima (mi smo osvajali srebro, oni zlato) na Olimpijskim igrama i 1952. u Helsinkiju i 1956. u Melbourneu. Upravo ovaj poraz u Australiji nikad nije mogao zaboraviti naš legendarni vratar, sada već pokojni Zdravko Ćiro Kovačić. I zato se mnogo godina kasnije, uoči finala SP-a u Melbourneu 2007. u kojem su se sučelili Hrvatska i Mađarska, u nadahnutom pismu poslanom Ratku Rudiću obratio hrvatskim vaterpolistima i poručio im:
– Cijeli život žalim zbog tog neosvojenog zlata. Nemojte da se to i vama dogodi. Osvetite nas za taj poraz od Mađarske!
Naši su vaterpolisti to i učinili, a Hrvatska je prvi put (zasad i jedini, ali možda samo do subote) osvojila svjetsku krunu. Uoči današnjeg finala sadašnjem izborniku Ivici Tucku slično bi pismo možda mogao uputiti Neven Kovačević, izbornik naše vrste koja je na Europskom prvenstvu u Firenci 1999. godine osvojila srebro. Pogađate: u finalu smo poraženi od Mađara. Od istih je suparnika dvije godine poslije u Budimpešti Kovačević izgubio i europsku broncu, što mu je ipak lakše palo.
Hoće li se dužnost izvršiti?
– Imali smo odličnu reprezentaciju, gladnu trofeja jer dotad je Hrvatska imala samo olimpijsko srebro iz Atlante. Prije toga smo tukli SR Jugoslaviju i Grčku, a u finalu s Mađarima poveli s 3:0. No, naši vratari (Školneković i Vićan) nisu imali svoj dan, ostavili smo ih na streljani, Mađari su se dizali iz vode do pasa, ušli smo u njihov žrvanj... Tada sam se tješio srebrom, i uistinu je to bio velik uspjeh, ali žal za zlatom ostaje – kaže danas Kovačević.
Pa, eto, možda će ovih par reminiscencija nadahnuti naše vaterpoliste da u večerašnjem finalu pruže i onaj atom snage, sakriven negdje, za koji nisu ni znali da ga imaju. Velika je razlika između srebra i zlata, a pobijediti Mađare vječita je (vaterpolska) dužnost.
oprat će mo ih , amen