Najbolji hrvatski boksač Filip Hrgović danas slavi 32. rođendan, a vjerujemo da mu je to i najtužniji ikada nakon teškog poraza od Daniela Duboisa u okršaju za privremenu titulu IBF prvaka. No, povodom Filipova rođendana prisjetili smo se mnogih naših razgovora s njim, a pratimo ga od juniorskih dana, pri čemu smo naišli na neke njegove zanimljive izjave. Evo kako se u jednom intervjuu prisjetio svog djetinjstva:
– Prva asocijacija na djetinjstvo mi je debljina. Bio sam debeljuškasti klinac pa su me zvali Bucko i, gledajući iz te perspektive, pravo je čudo što sam ja postao sportaš i još k tome ovako uspješan. No za mene je boks postao moj način izražavanja, moja životna borba, puno više od sporta.
Školu savladavao s lakoćom
Je li možda taj Bucko, dječarac s viškom energije, bio onaj koji se volio potući?
– Nisam bio neki “šibadžija”. Bio sam dobroćudno i zaigrano dijete, hiperaktivan, uvijek spreman za igru i šalu. Moji učitelji iz osnovne škole reći će da sam bio dobroćudan, ali naivno najglasniji pa bih uvijek nagrabusio dok bi se ovi prefrigani spasili. Svake godine redovno sam dobivao ukor zbog nepodopština.
GALERIJA Hrgović teško poražen od Daniela Duboisa
A kakve je to nepodopštine kao osmoškolac činio budući teškaški amaterski prvak Europe i brončani olimpijac iz Rija 2016.?
– Recimo, skrivali smo si torbe, a jednom prilikom imali smo natjecanje da saznamo tko je najjači. A dokazati to pokušavali smo lupajući šakom o vrata. Izredala smo se nas desetorica pa su vrata i popustila i kome će doći domar nego meni najvećem. Sjećam se da smo morali skupljati novac i to platiti, a i danas kada sretnem ravnatelja on mi kaže: “Koliko si mi razbio vrata, nije ni čudno što si postao boksač.” A razbili smo, zapravo, samo ta jedna.
Na temelju ovih priča čovjek bi pomislio da Filip baš i nije bio uzoran učenik? Da je netko nad čijim su ocjenama roditelji morali strepjeti.
– Iako sam po ponašanju spadao među one lošije, školu sam svladavao s lakoćom, a išao sam i na natjecanja iz matematike. Kada sam počeo ozbiljno trenirati boks, izgubio sam interes za školu. Nisam izrastao u intelektualca, ali školu sam ipak prošao bez poteškoća, a išao sam u jednu od težih srednjih škola u gradu, ekonomsku. Sjećam se da sam već tada trenirao dva puta dnevno i da sam u autobusu i tramvaju teglio tako veliku torbu da je nekome moglo izgledati kao da bježim od kuće.
A da su ga mimoišle ozljede koljena, danas bi možda živio od košarke i ne pomišljajući na boks. Možda bi bio neko atletično krilo u nekom jakom europskom klubu.
– Košarku sam počeo trenirati da skinem višak kilograma, a poslije se pokazalo da mi to dobro ide. Bio sam borac na terenu, no u Košarkaškom klubu Dubrava igrao sam za starije godište pa nisam imao neku veću minutažu. Košarku sam trenirao četiri-pet godina, a prestao sam s 13-14 godina. Sjećam se da mi je košarka bila sve, da sam cijela popodneva provodio na košarkaškom igralištu i bio bih neizmjerno sretan kada bi me netko uzeo u svoju haklersku trojku. Kako su stariji dolazili tek pred zalazak sunca, ja bih došao u tri kada je bilo najjače sunce samo da bih mogao nesmetano šutirati.
U međuvremenu se pojavio problem s leđima, bez konkretne dijagnoze pa ga je mama Iva odvela na pregled i tretman k jednom bioenergetičaru. A on mu je postavio dijagnozu i preporučio neke trave te mu je pokušao i proreći budućnost.
– Taj mi je čovjek rekao da me vidi jednog dana kao sportaša koji će završiti u Americi i biti vrhunski. Ja sam se tada obradovao jer sam pomislio da on misli na NBA ligu pa sam dobio nevjerojatnu volju za treniranje košarke i pimplao sam loptu od jutra do sutra. Tada nisam ni slutio da će boks biti sport preko kojeg ću završiti u Americi.
A kako je uopće dospio u boks? To baš i nije sport u koji roditelji hrle sa svojom djecom?
– Kada god bih čuo priče o boksu, to je u meni budilo duboko poštovanje prema svim njegovim protagonistima. Sin jednog našeg obiteljskog prijatelja bio je boksač, nije čak bio ni prvak Hrvatske, no ja sam u njega gledao kao u Boga. Meni je to tada bilo nešto sveto. A moji su mi govorili da ne idem u boks, da će me menadžeri izvarati, da ću ja primati batine, a da će oni na meni zarađivati novac. Govorili su mi da će me opljačkati i da ću završiti na ulici.
VEZANI ČLANCI:
Batine kao poticaj
Unatoč tim zastrašivanjima, Filip se u boksački klub ipak zaputio. K Leonardu Pijetraju, u Boksački klub Leonardo.
– Što se to događa u boksačkom klubu, kako izgledaju treninzi, otišli smo pogledati mlađi brat, mlađa sestra i ja. Sjećam se da sam trenera Pijetraja pitao gdje bih mogao nabaviti boksačke tenisice, a on je pozvao Dinu Mansoura da mi to objasni. I upravo je Dino, premda samo godinu dana stariji od mene, neko vrijeme bio moj uzor. Bio je desetak kilograma teži od mene i baš je jako udarao. S obzirom na to da su naši sparinzi bili žestoki, kada je on postao juniorski prvak Europe, ja sam počeo sanjariti da bih i ja mogao napraviti neki značajan rezultat.
I na koncu ga je i napravio, no i da nije, jednom nam je kazao, ne bi bio nezadovoljan zbog svog izbora. Evo zašto:
– Boks je dobar izbor za djecu jer to je sport koji te prisiljava da se suočiš sa svojim strahovima, tjera te na veliku samodisciplinu, gradi te i fizički i psihički, više nego ijedan drugi spor. U fazi odrastanja izgradi te u kompletniju osobu.
A da bi vas ta izgradnja odvela do uspjeha, da bi se u boksu snovi pretvarali u javu, postoji samo jedna formula, a ona je dobro znana – krv, znoj i suze. Svoj prvi sparing Filip je izgubio prekidom, i to od jednog dečka iz kluba. Zbilo se to nekoliko mjeseci nakon što je počeo dolaziti na boksačke treninge i kaže da nije znao što ga je snašlo.
– Svi su mi govorili da ću, kada prvi put dobijem batina, prestati trenirati, a meni je to bio dodatni poticaj. Poticao me inat pa sam nakon godinu i pol tog istog dečka dobio prekidom.
Da bi poradio na brzini, sparirao je i s puno lakšim i bržim suborcima.
– Jedan takav meni je bio strah i trepet. Zvao se Josip Đurić i on me skinuo udarcem u jetru, a to je bol uz koju ne možeš više stajati. Tjera te da padneš na pod, da se sklupčaš. Udarac u jetru gori je nego udarac u glavu.
No nakon nekog vremena stigla je i prva pobjeda nokautom. A to vam je osjećaj kao kada svojoj nogometnoj momčadi donesete pobjedu pogotkom škaricama ili pak nekoj košarkaškoj vrsti tricom u posljednjoj sekundi.
– Bilo je to na nekom natjecanju u Vukovaru. Ja sam u to vrijeme išao po nokaut u svakoj borbi i trener Pijetraj imao je problema da priguši moje emocije. Inače, pobijediti nekoga nokautom veliko je olakšanje jer ti si u taj meč ušao s puno emocija i tereta i dobar je osjećaj kada vidiš da protivnik, koji je za to bio razlog, leži na podu.
Već sa 17 godina Hrga se htio boriti s tada najboljim hrvatskim teškašem Tomasovićem, a s 18 spominjao je tadašnjeg dvostrukog svjetskog prvaka Roberta Cammarellea.
– Dok je mojim vršnjacima bilo najvažnije da nađu zgodnu curu, da zaruže, ja sam već tada imao drugačiji rezon, zahvaljujući treneru Pijetraju, ali i obiteljskom odgoju.
A svoju prvu seniorsku medalju, europsko zlato osvojeno 2015. godine, posvetio je djedu.
– Djed je 30 godina radio na baušteli u Njemačkoj i bio mi je velika podrška. Imali smo poseban odnos i žao mi je što nije poživio da dočeka moje europsko zlato. On je doista imao težak životni put, spavao je po vagonima, gladovao, radio najteže poslove samo da bi mogao nešto priskrbiti obitelji i na koncu je napravio dvije kuće i imao lijepu starost.
VEZANI ČLANCI:
Nažalost, 2022. godine Filip je ostao i bez drugog obiteljskog svjetionika. Preminuo je tata Pero. A o njemu je jednako govorio i tada kao i sada kada ga više nema.
– Tata se nikad nije odveć petljao u moju karijeru. Ima roditelja koji, kada im dijete postane uspješno, požele svoj dio kolača, dio slave za sebe, no on nije takav. On je meni uvijek bio utočište kojemu je bilo najvažnije da ja ostanem zdrav i normalan, a u boksu što bude. Nikad mi nije rekao da moram uzeti medalju, da moram zaraditi, uvijek mu je bio važniji moj duševni mir. Zato je upravo on taj kojeg bih prvog nazvao nakon borbe. On je psihološki postojan i on mi je kao nekakav svjetionik.
Nažalost, tate Pere više nema, ali uz njega su i dalje mama Iva, dva brata i dvije sestre te maleni nećaci. I svima njima nije lako gledati njegove mečeve.
– Bog me nagradio talentom za sport, ali i takvom obitelji. A ženski dio obitelji moje borbe emotivnije proživljava, a mama najviše. Ona se toliko žrtvovala za našu obitelji, čak je zapostavila karijeru da bi se posvetila obitelji, a diplomirana je kineziologinja.
Sretan u braku
A čini se da je Filip nagrađen i partnericom, suprugom Marinelom, kakvu je samo poželjeti mogao pa mu je bivši trener Leonard Pijetraj znao reći i zbog toga da je rođen pod sretnom zvijezdom.
Ova bivša odbojkašica i magistra ekonomije, svoj život posvetila je svom ratniku.
– Ja moram biti sretan zbog Marinele jer ona je prihvatila moj način života. Nekad se dogodi da tjednima ne stignemo nikamo otići, no ona mi nikad ne predbacuje da joj posvećujem premalo vremena – govorio je Filip još dok su on i Marinela bili nevjenčani, ali u stabilnoj vezi.
Zanimljivo je da je Marinela Filipu bila prva ozbiljna veza jer se prije toga, tako nam je kazao, pribojavao da bi ga ljubavne “zavrzlame” mogle odvući od boksa. A ona nam je tada rekla:
– Nadam se da se uvjerio da mu ozbiljna i stabilna emotivna veza zapravo može pomoći u karijeri. Prije nego što smo se dobro upoznali ja sam se pobojala da je Filip sirov, no on je zapravo jako dobra duša, a najbolje kod njega mi je što misli na druge prije nego na sebe. Pažljiv je i zanimljiv pa mi je s njim uvijek lijepo.
Efekta intimne veze na odnos prema sportskim obvezama pribojavao se i tadašnji Hrgovićev trener Leonard Pijetraj, no Marinela je, čini se, bila Filipov pun pogodak i u tom smislu.
– Čini se da sam prošla test njegova trenera Pijetraja, a treneri znaju biti sumnjičavi kada im se pulen veže za nekoga izvan boksa.
Imali smo tada priliku, kao i nekoliko puta kasnije, s Filipom porazgovarati o njegovu mlađem bratu Matiji koji je morao odustati od boksa.
Za njega nam je stariji brat rekao da je bio talentiraniji od njega, a trener Pijetraj da nikad nije radio s takvim talentom. Nažalost, Matiji se ispriječila dijagnoza vezana uz problematično zgrušavanje krvi koja je upućivala na životnu ugroženost kod bilo kakvog unutarnjeg krvarenja. A tada je to Filipov i Matijin otac sebi to ovako racionalizirao:
– Kao roditelju meni je drago da mi je samo jedan sin u boksu jer, uz sve te stresove, a svaka borba je stres, ne znam koliko bismo mi kao obitelj izdržali na dvije fronte. Moj pokojni otac uvijek je Filipu govorio: “Ti si meni svjetski prvak svaki put kada iz borbe izađeš živ i zdrav.” Kada vam dijete boksa, roditeljski strahovi su neizbježni jer ovo je takav sport da se samo jedan udarac može pretvoriti u tragediju.
Srećom, Filip je postao jedan od najboljih svjetskih teškaša pa su puno više u opasnosti njegovi protivnici nego on sam. Nažalost, jedan od njegovih sportskih snova nije mu se ostvario. A izrekao ga nam je svojedobno u Bergamu:
– Najviše bih volio osvojiti olimpijsko zlato. Više mi je stalo do sportskog prestiža nego do novca, a olimpijsko zlato je nešto što vas uvodi u anale.
No njega je osvojio Francuz Yoka koji ga je pobijedio u polufinalu Igara u Riju i to dvojbenom odlukom sudaca. Nažalost, i Filip je sam tome pridonio jer nije bio pravi. A nije bio mentalno fit jer je bio u svađi s trenerom Leonardom Pijetrajem pa su na tu borbu iz olimpijskog sela putovali svaki u svom autobusu. Spone između Filipa i njegova “sportskog oca”, kako je zvao Pijetraja, popucale su nekoliko mjeseci prije Igara, no tada se nisu razišli zbog nastupa u Riju.
A po povratku u Hrvatsku toliko su se udaljili da ih više nitko nije mogao ponovo sastaviti.
Štoviše, završili su i na sudu zbog toga koliko bi Hrgović trebao isplatiti treneru (i menadžeru) za tih deset godina zajedničkog rada. Pijetraj je tražio priličnu svotu, čak je angažirao i poznatog odvjetnika Antu Nobila, no na koncu je, po nagodbi, pristao na manje.
A sve to utjecalo je na dinamiku Hrgovićeve transformacije iz amaterskog u profesionalnog boksača. Štoviše, nakon olimpijske bronce trebalo mu je čak 13 mjeseci da odradi svoj prvi profesionalni meč što se čini kao previše izgubljenih mjeseci.
Osim toga, i tijekom ovih proteklih godina u profesionalnom boksu Hrgović se tražio. Mijenjao je trenere i menadžere. U profesionalne vode krenuo je sa svojim prijateljem trenerom Yousefom Hasanom, koji je sve do danas uz njega, no onda je angažirao Kubanca Pedra Diaza da bi nakon nešto više od dvije godine suradnje i sedam odrađenih zajedničkih borbi došlo do razlaza. Nakon treniranja po kubanskom receptu, Hrga je poželio imati američkog trenera pa je angažirao Ronnieja Shieldsa.
Što se pak tiče menadžera, bez kojeg u profesionalnim vodama teško možete uspjeti, Filip je neko vrijeme imao Francuza Karima Bouzidija, no onda se povezao s njemačkim Hrvatom Željkom Karajicom, čovjekom s velikim televizijsko-marketinškim iskustvom. U posljednje vrijeme menadžerski ga vodi Amerikanac Keith Connolly.
Za vrijeme prvih godina profesionalne karijere Filip je i dalje je razmišljao o nastupu na Olimpijskim igrama jer su to pravila dozvoljavala onima koji nemaju više od 15 profesionalnih mečeva. No nije uspio uskladiti termine svojih profesionalnih mečeva s nastupima na olimpijskim kvalifikacijama pa se njegov odlazak u Tokio nije dogodio.
Isuse bože....on kaže....za mene je boks bio način izražavanja........