Šetnja nakon odrađenog posla od glavnog press centra Olimpijskih igara do pariškog Slavoluka pobjede omogućila nam je susret sa zanimljivom skupinom biciklista odjevenih u biciklističke trikoe s prepoznatljivim crveno-bijelim kvadratićima. Bili su to, u Pariz tek pristigli, članovi Bicikl kluba Pedalinac, koji su na taj način iskazali svoju podršku hrvatskim olimpijcima.
S njima i dječak Jakov
A vođa te družine Mladen Gaćeša ispričao nam je njihovu priču:
– Prešli smo pet zemalja i 2200 kilometara. Kada putujete morate imati sreće, a mi smo je imali i zato smo tu. Išli smo prema Beču pa uz Dunav na čijem smo izvoru bili baš kao i u Francuskoj na izvoru rijeke Seine. Bilo je to zanimljivo, ali lijepo i mirno putovanje koje je i ovaj put osmislio predsjednik kluba Tomislav Barbić.
A Barba je za ovu priliku poveo i svog sedmogodišnjeg sina Jakova koji je, sjedeći u prikolici, sjajno podnio ovo dugo putovanje:
– Mi smo se vozili e-biciklom jer je s nama dvojicom i opremom bicikl težio 212 kilograma i to je bilo vrlo veliko opterećenje.
A svojom strpljivošću dječarac je iznenadio vođu puta Mladena Gaćešu.
– Ja nisam vjerovao da će to ići tako jednostavno, no bio je sjajan. Svaka mu čast. Dakako, gdje god je na putu bio McDonald's tu se skrenulo.
Zapravo, mali Jakov bio je maskota ove uporne družine.
– Tako nekako. Putem su mu stalno mahali.
Zanimljiv je član ove skupine i Ivica Kamenarić.
– Ivica je interesantan čovjek. Dvaput mu je transplantiran bubreg, no on vozi s nama.
Izdiktirao nam je Mladen i imena preostalih pedalinaca.
– To su još i Ivan Rogić, Marin Bašić, Robert Mesarić, Marko Mitić te već spomenuti tata i sin Tomislav i Jakov Barbić i Ivica Kamenarić. U Njemačkoj nam se priključio jedan naš ukrajinski prijatelj. Barba je sa mnom bio u Sočiju, a Marko u Pekingu, neki su išli u Baku.
A pri spominjanju Sočija i Pekinga trebalo nam je pojašnjenje.
– Mi nismo biciklistički klub jer se ne bavimo biciklizmom nego smo 'bicikl klub'. Neki od nas 30 pa i 40 godina putuju biciklom po svijetu, a u posljednjih 20 godina radimo projekte. Marko i ja smo išli do Pekinga, u četiri mjeseca prevalili smo 12 tisuća kilometara. Kasnije se klub proširio jer su se ljudi 'lijepili' na te naše blogove. Udruga je tako dobila smisao pa smo počeli organizirati putovanja na velika sportska natjecanja poput olimpijskih i europskih igara, dakle ona koja nisu nogomet.
Prije 12 godina zaputili su se pedalinci i u olimpijski London.
– Išlo nas je 17 i to je bila jako lijepa priča. Bilo je to godinu prije no što je Hrvatska bila primljena u Europsku uniju. Prošli smo tada Strasbourg, Bruxelles, a u Londonu nas je, u Westminsterskoj palači, primio lord Michael Bates. To je čovjek koji je zazivajući olimpijsko primirje hodao od Olimpije u Grčkoj do Westminsterske palače u Londonu.
Ispričao nam je Mladen Gaćeša i priču o Sočiju, ali i jednom nerealiziranom olimpijskom putešestviju.
– Išli smo mi prije 10 godina i na Zimske olimpijske igre. Trebalo nam je jako puno sreće da se Sočija uopće dočepamo. Prošli smo preko Krima i valjda smo bili posljednji stranci koji su s Krima brodom prešli u Novorosijsk. U Rio nismo išli, a za Tokio smo bili spremni, no dogodila se pandemija koronavirusa. A cijeli put je već bio organiziran. Trebalo nas je ići sedam. Vozili bismo po Europi potom i po Americi odakle bismo, iz Los Angelesa, letjeli do Nagasakija od kojeg bismo vozili do Tokija. Prošle smo godine bili na Europskim igrama u Krakowu.
Dražen je bio moj prijatelj
Mladen je HEP-ov operater koji svoje godišnje odmore troši na biciklističke avanture.
– To nisu avanture. Ja to zovem putovanjem. Danas jako puno ljudi putuje biciklom, a mi to radimo na svoj način. Možda to nije pravi cikloturizam zato što mi uvijek imamo neke rokove. Krenuli smo prije 21 dan i znali smo da moramo dnevno odraditi 100 kilometara i tu nema puno prostora za odmor i turizam.
Za kraj ove priče, za što atraktivniju fotografiju ispred Arc de Triomphe, pedalinci su obukli dresove Dražena Petrovića. A moglo se tu vidjeti Draženove četvorke iz Šibenke i reprezentacije te desetku iz Cibone.
– Dražen Petrović je bio moj prijatelj, stanovali smo u istoj zgradi. Još imam njegov bicikl. Draženov nećak Marko, Acin sin, ispratio nas je omogućivši nam da imamo Draženove dresove. A isto to smo napravili i 2012. kada smo išli u London.
Kad smo već kod onih koji više nema, Mladen Gaćeša spomenuo je i dvojicu preminulih članova ove družine.
– Ovo smo učinili ne samo za hrvatske olimpijce nego i za dvojicu divnih ljudi koji više nisu s nama, a bili su s nama u Londonu. A to su moj dragi kolega Nenad Mincek koji nam je bio logistička podrška kad smo išli u London te Tomislav Horvat zvani Vrabac, jedan od najboljih zagrebačkih servisera bicikala.
sam sam otvorio zbog bicikla koji je tezio 212 kila :)