Krešimir Kozina jedan je od četiri kružna napadača, uz Šušnju, Musu i Šipića, koji se borio za jedno od mjesta koje vode na Svjetsko rukometno prvenstvo koje 10. siječnja počinje u Njemačkoj i Danskoj.
Červarova je odluka na kraju bila takva da svu četvoricu vodi u München. Krešimir je rođen u Derventi, no zbog rata preselio se s obitelji u Njemačku. Imao je samo dvije godine kada mu je drugi dom postao gradić Witten.
– Iskreno, ne sjećam se puno toga iz tog vremena. Bio sam mali, a u Njemačku smo došli k rodbini. Tamo sam ostao četiri godine, a onda je tata odlučio da se školujem u Hrvatskoj pa me poslao djedu u Matulje. U Njemačkoj sam se prvi put susreo sa sportom kad me tata s četiri godine odveo u Dortmund, na nogometnu utakmicu Borussije. Od tog trenutka do danas ostao sam vjerni navijač “žutih”.
Trenirao sam na betonu
U Matuljima je krenuo na rukomet.
– Svi moji prijatelji išli su na rukomet pa sam tako krenuo i ja. Da su prijatelji išli na tenis, možda bih danas bio dobar tenisač. Meni se rukomet jako svidio, probao sam igrati na svim pozicijama. Čak sam bio i vratar. Kako u Matuljima nije bilo sportske dvorane, trenirali smo i igrali na betonu. Ubrzo su me primijetili treneri iz Zameta i pozvali me da im se priključim. Mislim da su Matulji igrali protiv Zameta, a ja sam na tom susretu postigao 15 pogodaka – sjeća se Kozina.
U Zametu je ozbiljno počeo razmišljati da mu rukomet postane profesija.
– Imao sam 15 godina kada sam počeo trenirati u Zametu. Bilo je to vrijeme kada sam autobusom iz Matulja putovao na treninge. S 18 godina debitirao sam za seniore u Prvoj ligi – kaže Kozina.
Nedjeljom na misu
Dobre igre odvele su ga u Našice.
– Prvi put morao sam se odvojiti od obitelji i krenuti sam u život. Još sam u to vrijeme razmišljao rukomet ili fakultet i odlučio sam se za rukomet. Završio sam dvije godine fakulteta – poslovni menadžment u Rijeci. Fakultet je u stanju mirovanja pa se možda jednom odlučim da ga završim – rekao je Kozina.
Prvi susjed u Našicama, vrata do vrata, bio mu je Ivan Slišković s kojim danas dijeli svlačionicu u njemačkom Göppingenu, ali i hrvatskoj reprezentaciji.
– Imali smo sjajnu ekipu, dvaput smo bili viceprvaci Hrvatske. Na kraju druge sezone počele su stizali ponude, zvali su me Vardar i Meškov, no odlučio sam se za austrijski Hard. Imao sam osjećaj da ću u njemačku ligu, koja mi je oduvijek bila san, lakše doći iz Austrije nego iz neke druge zemlje.
Posebno će pamtiti 2015. godinu kada je u roku od dva mjeseca dobio poziv da dođe u njemački Flensburg, ali i poziv za hrvatsku reprezentaciju.
– U to vrijeme Flensburg je imao puno ozlijeđenih pivota pa su u meni pronašli rješenje. Htjeli su produljiti ugovor, no procijenio sam da ću više minuta imati u Füchseu, a onda sam poslije procijenio da je bolje da odem tamo gdje ću biti kružni napadač broj jedan pa sam tako završio u Göppingenu. I tu mi je sad super. Toliko mi je dobro da sam potpisao novi ugovor. Göppingen je mali gradić koji živi za rukomet i žao mi je što se skupina na SP-u ne igra u našoj dvorani. Živim sa suprugom Petrom i četveromjesečnom kćeri Magdalenom. U Göppingenu živi velik broj Hrvata, imamo dvije naše crkve u razmaku od deset kilometara. Svake sam nedjelje sa Sliškovićem na jutarnjoj misi – istaknuo je.
S kadetima Hrvatske osvojio je svjetsko zlato u Tunisu 2009. godine.
– Bio sam rezerva Mariću, a iz te generacije danas je u seniorskoj reprezentaciji još samo Slišković – zaključio je Kozina.
