Tanka je linija između oduševljenja i razočaranja. Tako su nas rukometaši Hrvatske oduševili nastupom na kvalifikacijskom turniru u Hannoveru za odlazak na olimpijske igre u Pariz. Tamo smo osvojili prvo mjesto pobijedivši Austriju, Alžir i Njemačku, No, samo dva mjeseca kasnije izgledali smo poput razbijene vojske na turniru u Oslu.
Isti poraz 1998.
Jedva smo pobijedili Argentinu (20:19), uvjerljivo izgubili od Norveške (26:32) da bi danas bili deklasirani od Danske (22:37). Ovih minus 15 je svakako najteži poraz u povijesti reprezentacije i sreća da se radi o prijateljskom turniru. Ovakav poraz doživjeli smo pod vodstvom pokojnog Velimira Kljaića na europskom prvenstvu u Italiji 1998. godine. U skupini prvog kruga pobijedila nas je Rusija s 29:14.
Tri loša nastupa u Oslu sigurno zabrinjavaju i vjerojatno je sad iznad glave Dagura Sigurdssona, novog izbornik Hrvatske, sto upitnika. Najveći je zašto smo igrali bezvoljno, bez motiva. Valjda bi svakom sportašu trebala biti čast da igra za reprezentaciju, a neki su se u Oslu ponašali kao da ih nije briga. Još više zabrinjava činjenica da je ovaj turnir bio svojevrstan casting za mjesta koje vode na olimpijske gre u Pariz. A dresova za OI je samo 17, s tim da trojica odmah idu na tribine, a u olimpijsko selo samo 14 igrača, odnosno 12 jer će dvojica biti vratari. I umjesto da oni koji se bore za svoje mjesto "poginu" na parketu, igrali su kao da ih je netko natjerao da nedjeljno popodne moraju provesti na parketu.
Istina, bili smo oslabljeni za susret protiv Danaca. Od ranije nije bilo ozlijeđenih Kuzmanovića, Srne i Lučina, a zbog problema s leđima izostao je i nastup Ivana Martinovića. Nije da bi s njima bili bolji, vjerojatno bi izgubili sa sedam, osam devet pogodaka razlike...Na tribini su protiv Danske ostali Ilija Brozović i tri ozlijeđena igrača, a u zapisniku se ponovno našao Nikola Grahovac i Fran Mileta.
Odmah na početku Danske je povela s 3:0 i nekako nagovijestila kako ćemo se provesti u Oslu. Ipak, nekako smo se uspjeli posložiti, izjednačili na 5:5, imali dva napada za vodstvo i tu smo stali. I to smo stali zauvijek. U posljednjih 18 minuta prvog poluvremena postigli smo samo jedan pogodak. Danska je završila prvih 30 minuta s plus deset (6:16). Sjajan je na vratima bio Nielsen, član Barcelone, koji je imao 63 posto obranjenih lopti. Na drugoj strani Mandić je upisao sedam obrana što je dobro za 30 minuta. Da ih nije bilo rezultatska katastrofa bila bi još veća.
U nastavku se očekivala ipak nešto veća borba naših igrača, ali ništa od toga. Odigrali smo još gore nego u prvom poluvremenu. I taj drugi dio izgubili smo s pet razlike. Danski vratar Nielsen završio je utakmicu sa 16 obrana, ali je postigao i tri pogotka – s vrata na vrata dok smo igrali u napadu sedam na šest, bez vratara. Najbolji je kod Hrvatske bio Mario Šoštarić sa sedam golova, a kod Danaca je prvo ime bio Emil Jacobsen s 11 golova.
Zadnja pobjeda 2016.
Inače, Hrvatska i Danska do sada su igrale čak 30 puta. Danska je slavila 19, Hrvatska devet puta. Dva susreta završena su neodlučeno. Baš posljednji susret koji smo odigrali u Malmöu 2023. godine na svjetskom prvenstvu, završio je neodlučeno 32:32. Naša posljednja pobjeda potječe s olimpijskih igara iz Rio de Janeira, sada već pomalo davne 2016. godine kada je bilo 27:24.
Sljedeći out reprezentacija će se okupiti na pripremama za olimpijske igre u Parizu. Bit će to pripreme do 40 dana, pripreme na kojima će Sigurdsson morati popraviti puno toga lošega što je isplivalo na površinu na turniru u Oslu.
Bez Martinovićs u napadu, mi smo 2. liga, da nema Kuzme i Mandića, skandinavci bi nam zabijali po 40+ golova...