I u ponedjeljak i utorak na zagrebačkom Dobrom dolu vladala je sablasna atmosfera nakon smrti omiljenoga susjeda Zlatka Cice Kranjčara. Dok su svi drugi trgovi i platoi od ponedjeljka kad su otvorene terase kafića bili prepunjeni, ovaj plato na Dobrom dolu imao je goste na terasama, ali ih je bilo puno manje. Svi su oni bili u muku i gledali prema lampašima i velikoj posvetnoj fotografiji na kojoj stoji: “Fala ti, Cico, kaj si nam bil prijatel, tvoji susedi” ispred ulaza njegove zgrade.
On i Niko bili su jedni od nas
Svi mi koji pratimo utakmice iz godine u godinu znali smo kakav je Kranjčar bio nogometaš i kakav je bio trener, ali zanimalo nas je malo pobliže kakav je bio kao osoba, i to ne od ljudi iz nogometnoga svijeta, već od njegovih susjeda, ljudi koji su ga susretali u najnormalnijim svakodnevnim situacijama – u trgovini, u kafiću, u susjedskoj šetnji. Iako u ponedjeljak gotovo nitko nije bio raspoložen za izjavu, u utorak su tužni susjedi malo došli k sebi pa progovorili koju o legendarnom Cici.
>> Pogledajte video o odlasku Zlatka Kranjčara
– Gospodin Kranjčar je često dolazio k nama. Najviše ga pamtim po tome što je uvijek imao osmijeh na licu i što je uvijek bio pristojan i kulturan. Znam zašto svi sad govore samo o njegovim ljudskim kvalitetama, nije to bez razloga. Da nisam znala o kome se točno radi, ne bih rekla da je riječ o nekoj poznatoj i slavnoj osobi. Nije se nikad tako držao – rekla nam je Ivana Marić, prodavačica iz trgovine Prehrana, odmah preko puta ulaza zgrade obitelji Kranjčar.
Zanimljiva je i priča Josipa, susjeda koji je vršnjak Nike Kranjčara, ali susjeda koji nije rođen u Zagrebu. Njegovu sliku o Zagrebu zapravo je znatno pomogao stvoriti upravo Zlatko Kranjčar.
– U Zagreb sam došao studirati davnih dana i od prvog dana sam u istoj ulici s obitelji Kranjčar. Kao mladi dečko koji je pristigao iz provincije nisam ni sanjao da bi me jedna takva sportska veličina uopće mogla primijetiti, a kamoli pozdraviti, tako da je Cico zapravo zaslužan za moje prve snažne dojmove o Zagrebu i ‘purgerštini’ kojom je zračio baš on. Od prvog dana se javljao samo zato što sam susjed, za razliku od mnogih drugih političkih i gospodarskih veličina koje žive u tom kvartu, a drže se kao da su upravo sišli s Olimpa. I on i Niko su tu u kvartu ‘jedni od dečki’ i zbog takvog ponašanja imaju moje duboko poštovanje – rekao je susjed Josip, koji nam je rekao da je često s Nikom znao otići po susjedstvu prošetati pse.
Razgovarali smo i s puno mlađom, studentskom populacijom s obzirom na to da se ispod zagrebačkog Dobrog dola odmah nalazi Studentski dom Lašćina i puno je mladih ljudi iz manjih sredina, kao i prošli sugovornik Josip, prvi put u svojim životima baš s Kranjčarima doživjelo taj kontakt s nekom poznatom osobom.
– Gospodina Kranjčara imala sam priliku upoznati prošlog ljeta, u poliklinici na Dobrom dolu, odmah kod ulaza u njegovu zgradu, gdje sam imala fizikalne terapije. Uvijek je bio veseo, a u razgovoru s djelatnicama dalo se osjetiti da ga jako poštuju, i njega i njegovu obitelj. Često je na terapijama znao izvaliti nešto da nas nasmije – rekla nam je studentica Antonija.
Bio je i nestašan mladić
Popričali smo i s puno ljudi iz Cicine generacije, pa čak i starijima od njega. Mnogi su samo rekli da je bio najbolji susjed te brzo nastavili dalje svojim putem, a naš sugovornik, 79-godišnji Ivan nam je pak ispričao koju rečenicu više.
– Stariji sam od Cice 14 godina i sjećam se da je bio baš nestašan kao mladić. Znao je tu po kvartu ludovati i juriti svojim Fiatom 500 i čak je jednom tu imao i prometnu nesreću. Baš je bio veseo i otkačen kao mladić – započeo je naš sugovornik Ivan, koji se spustio fotografirati lampaše i posvetu Kranjčaru, te nastavio:
– Nevjerojatno je kolika je dobričina taj čovjek bio. I istina je ono što svi kažu da je uvijek bio nasmiješen, njegov osmijeh je bio zarazan. Ne mogu reći da smo bili prijatelji, ali kao susjed je često silazio na plato na kave i komunicirao sa svima nama. Moj zet radi ovdje u pizzeriji na kvartu i znao je posluživati Cicu, a Kranjčar mu je, kao pravi gospodin, uvijek ostavljao bakšiš. I to po 100 kuna za jedan trokut pizze. I Niko je strašno dobar dečko, jako dobro odgojen.
Dok je naš sugovornik govorio o njemu, Niko je u tom času prošao Dobrim dolom. Bio je odjeven u crni sako i crne hlače, a s lica nikako nije mogao sakriti tugu. Lice mu je izgledalo doslovno mokro od suza, a imao je i podočnjake. Niki smo zaželjeli sućut i kulturno je zahvalio, ali je bio u prevelikoj žurbi za izjavu. Pretpostavljamo da trenutačno ulaže sve moguće organizacijske snage kako bi njegov otac bio dostojno ispraćen na drugi svijet.
Od svih umrlih zadnje vrijeme jedino mi njega žao