Među atraktivnijim sudionicima Simposara svakako je bio Matjaž Kek, izbornik slovenske reprezentacije. Hrvatski poklonici nogometa pamte ga kao trenera koji je s Rijekom osvojio naslov prvaka Hrvatske, a sad se nametnuo i na Euru s nacionalnom vrstom koja u osnovnom dijelu nije izgubila nijednu utakmicu, a eliminirana je tek u osmini finala, na penale, od Portugala. A u to ime dobio je i priznanje za trenera godine na prostoru bivše SFRJ.
Meni je Rijeka puno dala
Koliko je to što je napravio u Rijeci utjecalo na njegovu karijeru?
– Govorimo o razdoblju od pet godina i ljudi na Kvarneru kažu da sam dao nešto Rijeci. A ja im odgovaram, kada bi samo znali koliko je Rijeka meni dala, s odnosom i mogućnosti da se razvijam i kao čovjek i kao stručnjak. Poštujem to bogatstvo koje mi je Rijeka dala, kako obični ljudi na placu kao i oni stručni. Ja sam došao 2013. i nisam zatekao bogzna što, bilo je tu dosta improvizacije. No, bila je to sjajna ekipa, od predsjednika naniže, a jasno postavljena hijerarhija dopuštala je komunikaciju u oba smjera. Kako je rastao klub, tako smo rasli i mi u svlačionici. Igrači su se mijenjali, ja sam ostajao.
Kako se osjećao kada je takav odnos došao svom kraju?
– Kada sam osjetio da više ne mogu davati koliko klub traži od mene, mi smo najkulturnije i brzo došli do zaključka da je najbolje nešto mijenjati. Srećom, nakon mene došao je Igor Bišćan koji je i donio tu novu energiju i Rijeka je ostala u vrhu. A naši su odnosi ostali dobri jer je i jedna i druga strana znala da je to najbolje. I nije se radilo o jednoj ili tri plaće, nego je riječ o načinu kojim se i danas ponosim jer su svi ti ljudi zadržali dostojanstvo. I ne treba uvijek tražiti krivca. Nogomet ne može biti "one man band", ni u slučaju uspjeha ili neuspjeha. Uvijek je više faktora koji čine rezultat. Kao trener, ne mogu ne biti odgovoran za ono što se događa na terenu. A uz objektivan i samokritičan pogled i problemi se lakše rješavaju.
VEZANI ČLANCI:
U dinamici u kojoj se danas živi, trenerske promjene češće se događaju. Sve je manje trenera s dugim stažom u nekom klubu poput Alexa Fergusona.
– Nije Ferguson bio loš za nogomet. Nije loše kada klub ima jednu liniju u dugom nizu godina. Primjerice, u Slovenskom nogometnom savezu imao sam izuzetnu sreću da su ljudi vjerovali u mene, u moju ideju, i kada nije bilo dobro. Normalno, jedan dio me htio smijeniti, no kada postoji konstanta, možeš napraviti puno dobroga. Ad hoc varijante preko noći rijetko kada uspijevaju. Puno puta smo mi treneri pod reflektorima, no zato imamo tu odgovornost, zato smo ili slavljeni ili kuđeni.
Kako je bivši trener Rijeke doživio težak poraz tog kluba od ljubljanske Olimpije, ponajboljeg kluba zemlje čiji je izbornik?
– Jedno su emocije, a drugo svijet i vrijeme u kojem živimo. Bilo je iluzorno očekivati da kao izbornik svoje države ne navijam za svoj klub. Normalno da su moje emocije prema Rijeci izuzetno snažne i gotovo neponovljive, ali ja sam dijete Maribora. To što sam ja bio oduševljen načinom kako je Olimpija izbacila Rijeku sasvim je normalno i teško da bi netko tko me poznaje mogao očekivati nešto drugo.
Naš sugovornik na ovim se prostorima toliko etablirao da kad god Dinamo traži trenera gotovo se uvijek spominje i njegovo ime. Bilo to realno ili ne. Koliko je, zapravo, bilo ozbiljnih razgovora s Dinamom?
– Kao čovjek imam tu satisfakciju da me ljudi i danas poštuju u Splitu, Zagrebu, Osijeku...Kako ću ja tražiti od nekoga da me poštuje ako ja njega ne poštujem? Meni je Dinamo uvijek bio najveći konkurent, Hajduk veliki konkurent... Često u medijima izlaze informacije koje se plasiraju zbog klikova, ali bilo je upita i ja sam uvijek pokušao biti dovoljno korektan pravodobno rekavši kolika mi je čast i privilegij biti izbornik svoje države. Izuzetno poštujem i zanimanje Dinama i Hajduka jer to je priznanje za nešto što radiš. No kod mene se znaju prioriteti.
Tajna je u sportskoj kulturi
U čemu je tajna ekipnog sporta u državi od dva milijuna stanovnika? Osim u nogometu, naši sjeverni susjedi jako su dobri i u odbojci, rukometu, košarci... Je li to stvar i sportske kulture?
– Sigurno ima nešto i u kulturi života. Kao mali želiš se dokazivati, parirati velikima. Možda je to i neki inat, no iza toga stoji puno stručnosti, ali i odricanja i teškog rada. Na ovom Euru u Njemačkoj bilo mi je izuzetno drago što smo i u nogometu, poslije puno godina, potaknuli pozitivnu nacionalnu svijest. Povući 25 tisuća Slovenaca u München bila je velika zadovoljština. Možda smo zbog toga i izgledali tako hrabro, odlučno i samouvjereno jer nas je nosila ta energija kojoj smo puno puta svjedočili s vašeg prostora. Mi smo, na neki svoj način, uzeli ono dobro i to je sigurno jedan od recepata za sve sportove u državama koje su nastale raspadom SFRJ. Uvijek smo znali naći neki put koji bi nas izdigao i iznad većih.
VEZANI ČLANCI:
Je li Hrvatska sa svjetskim srebrom i broncom bila ta koja je koristila inat malog da se dokaže velikima?
–Jest, ali to se spojilo s kvalitetom pojedinaca koje je izbornik sjajno povezao i koji su bili spremni staviti se u službu momčadi. Međutim veliki rezultati nose sa sobom i velika očekivanja, a ona pak nose i velika razočarenja. I zato je, ako netko sada iz tog neuspjeha na Euru radi dramu, to za mene pogrešno. Normalno je da se nekad i ne uspije. Nekad moraš izgubiti da bi se otrijeznio. Tko ne zna biti velik u porazu, taj nikad neće biti veliki pobjednik.
Jarni-čitaš ovo..?