Naš prvi sugovornik u Večernjakovoj jubilarnoj anketi (40.) za izbor košarkaša godine nekadašnji je laureat u ovom izboru. Veljko Mršić bio je izbor prvoligaških trenera prije 22 godine, još kao kapetan Cibone, ali u vrijeme kada je Hrvatska liga bila daleko jača i kada se biralo igrača iz domaćih klubova.
Imperativ je opstanak
Nakon svršetka karijere, Mršić se otisnuo u trenerske vode, da bi nakon nekih teških sezona u Splitu, Vareseu i Ciboni i dvije uspješne sezone u Cedeviti postao trener kluba iz najjače nacionalne lige u Europi. Krajem studenog Mrša je preuzeo Bilbao, momčad koja se našla u nemiloj situaciji, na dnu ljestvice. Kad je dobio malo prostora za rad i kada su mu se oporavili važni igrači (Jonathan Tabu, Pere Tomas), hrvatski stručnjak osvježio je momčad i izborio dvije vrlo ohrabrujuće pobjede. Gostujuću protiv Partizana u Eurokupu i domaću protiv euroligaša Unicaje.
Koliko je teško preuzeti momčad u takvoj situaciji i takvoj ligi i graditi put prema sigurnoj zoni?
– Nije lako. Ovo je prvi put da se s time susrećem. Morao sam brzo snimiti situaciju, a igrali smo dvije utakmice tjedno i nije bilo puno vremena za treniranje, no ipak smo neke stvari popravili. Jedini imperativ koji imam jest ostati u prvoj ligi, a kad bismo to uspjeli riješiti ranije, tek bi se onda možda moglo gledati prema drugim ciljevima. No neće to biti lako jer ovo je momčad s najmanjim proračunom u ACB ligi i svake godine od aktualnog proračuna 800 tisuća eura odlazi na probleme iz prošlosti.
Koliko je pak teško biti strani trener u Španjolskoj jer takvih nema puno?
– Sigurno je da je strancu teže ući na tržište, no kada si unutra, onda nema razlike jer je rezultat taj koji te drži. Može ti možda pomoći ako imaš veći rejting pa da te netko dulje čeka.
Dvojba oko laureata
Svojevrsni je problem i starost momčadi. Selgado ima 38, Mumbru 37, a Hervelle 34.
– To su dugogodišnji igrači kluba, ali ih godine stišću jer njima igrati dvije utakmice tjedno nije lako.
Premda turski klubovi možda i više ulažu, španjolska je liga i dalje najjača u Europi.
– Mislim da jest, gledajući sveukupno, način na koji se igra i uvjete koje klubovi imamo. O snazi lige govori i to da su u jednom kolu dvije posljednjeplasirane momčadi dobile u gostima.
Veljko ističe da je Bilbao grad sportskog duha.
– U prve dvije moje domaće utakmice mi smo imali 18.600 ljudi. Nedavno sam išao gledati nogomet i u toj utakmici domaći Athletic gledalo je 48 tisuća ljudi. Nedostaje mi obitelj, no osjećam se dobro u novom okruženju. Kada sve usporediš, u košarci je to možda i najbolja zemlja za život i rad.
Takva jaka liga Španjolcima omogućava preživljavanje u kvalifikacijama za SP.
– Iako im nedostaje 15-20 najboljih igrača, oni zahvaljujući jakim klubovima i dalje mogu sastaviti dobru reprezentaciju.
Kao donedavni član Stručnog savjeta HKS-a Mršić se ne slaže s ignoriranjem veterana u izboru igrača za kvalifikacije.
– Ako imaš mlade koji to mogu, onda je to super, a ako ih nemaš, onda treba iskoristiti sve što ti može donijeti rezultat.
Svoj izbor najboljih hrvatskih košarkaša u 2017. Mršić je obrazložio ovako:
– Jako sam se dvoumio između Šarića i Bogdanovića i, da sam mogao, najradije bih im podijelio prvo mjesto. Bojan je bolje odigrao u reprezentaciji i to mi je bio jezičac na vagi sve dok Dario nije odigrao sjajno u završnici 2017. Čuo sam od nekih prijatelja iz NBA lige da je Šarić trebao biti igrač s klupe, ali se toliko nametnuo na treninzima da ga je trener odlučio staviti u petorku pa je postao i tihi vođa Sixersa. Treći mi je Hrvoje Perić jer je kapetan momčadi talijanskog prvaka Venecije i on je jedan od onih koji bi reprezentaciji u kvalifikacijama mogli pomoći.
Saric ili Bogdanovic ,pitanje je sad