Na mlađeseniorskom Prvenstvu Europe u Düsseldorfu (U-23), 20-godišnji Partik i Anton Lončarić osvojili su svoju šestu medalju s velikih međunarodnih natjecanja. Ovaj put, u dvojcu bez, od njih su bili brži samo aktualni svjetski i europski prvaci Rumunji Ciobica i Lehaci.
Široj domaćoj sportskoj javnosti osječki blizanci najavili su prije tri godine kada su postali svjetski juniorski prvaci, a 2018. i juniorski prvaci Europe.
– Mi se želimo dokazivati i sa svakog velikog natjecanja vratiti s nekim od odličja – javio nam se Patrik iz zračne luke u Düsseldorfu ovlastivši nas da sve što on, kao “glasnogovornik” ovog para, možemo tretirati kao da je rekao i njegov brat blizanac.
Inače, složna braća svjesna su da ih s prelaskom u seniorsko veslanje čeka razdoblje i bez međunarodnih odličja.
Upisali smo ekonomiju
– Mlađeseniorsko veslanje agresivnije je nego juniorsko, no i dalje je to niža razina od seniorskog veslanja pa predstavlja dobar prijelaz. Tu se najčešće natječemo s onima koji su još studenti.
A Lončarići su upisali i studij.
– Obojica smo upisala ekonomiju u Osijeku. S obzirom na to da je teško uklopiti studij sa sportom koji od vas traži puno treninga, priprema, putovanja i odsutnosti, moramo biti zahvalni našim profesorima i dekanu koji nam izlaze u susret.
Koliko to što su blizanci pomaže u čamcu? Utječe li to na njihovu sinkroniziranost, počevši s treninzima pa završno sa zaveslajima?
– Nas dvojica dosta slično razmišljamo, no to što smo stalno skupa nekad nam i ne ide u korist. Jer, ponekad dođe i do nekih razmirica, no mi to brzo riješimo i to pretvorimo u brzinu u čamcu.
S obzirom na to da su u posljednje vrijeme vrlo često u Zagrebu i tu su nerazdvojni jer zajedno stanuju u Hostelu Zagreb. A baš to je i priča njihova sporta. Spartanstvo, asketizam i skromnost.
– Uvijek može bolje, no trenutačno kako tamo samo spavamo, to je zadovoljavajući smještaj. Nismo vam mi od velikih zahtjeva.
Nadamo se da će uskoro doći vrijeme kada će Patrik i Anton postati istinski asovi svog sporta i da će boravak u hostelu biti neprihvatljiv. Uostalom, razmišlja li se o tome da se trajno presele iz njihova rodnog Osijeka u Zagreb?
– Nismo o tome dosad razmišljali. Ostat ćemo mi uvijek u svom gradu, ali da nam je u Zagrebu lakše, to nije nikakva laž. Osim što ovdje treniramo na mirnoj jezerskoj vodi, a ne na Dravi, tu i spariramo braći Sinković.
Treba raditi na tehnici
Svjesni su dečki da su oni još daleko od Valenta i Martina. I da uparivanja dva bratska tandema neće doći, kao što kaže trener Nikola Bralić, sve dok ta posada ne bude imala potencijal za neku od velikih medalja.
– Po zajedničkim treninzima, zaostajemo za njima desetak sekundi. Sjesti sa Sinkovićima u četverac, to bi bila lijepa, dvostruka, bratska priča, no to će ovisiti podosta i o nama. Koliko ćemo trenirati i koliko ćemo im se približiti. Što im budemo bliže, to bi bilo bolje za taj potencijalni četverac.
Osim onog bazičnog rada s njihovom osječkom trenericom Jasminkom Kraljević Čolić, koliko je ova medalja posljedica rada s Nikolom Bralićem i spariranja sa Sinkovićima?
– Ne možemo reći da je to samo zbog njih, ali nam je to pomoglo. Osim toga, mi smo i zahvalni što imamo priliku raditi s njima. Najveća prednost je što imamo priliku učiti od najboljih na svijetu i s njima smo skupa još od prošle jeseni.
Ono što Sinkoviće čini kapitalcima svjetskog veslanja je njihova tehnika na kojoj je trener Bralić inzistirao.
– Moramo mi puno toga dotjerati, no moglo bi se reći da sa snagom stojimo solidno i da je tehnika nešto na čemu moramo najviše raditi.
