Iz njegovih se odgovora dade iščitati izvrsno poznavanje materije, svestranost, studioznost u pristupu, ali i osjećaj za (bitne) detalje. Rudić sjajno sagledava kontekst nekog događaja, zbivao se on u prošlosti ili sadašnjosti.
Za novinara koji godinama prati vaterpolo normalno je da s Rudićem često kontaktira. Ja ću se pak u ovoj prilici zadržati na četiri naša razgovora koja su mi ostala u sjećanju i nakon kojih sam svaki put otkrivao jednu novu dimenziju najtrofejnijeg trenera na svijetu.
Susret prvi. Večernji list odlučio je 1988. organizirati izbor najboljega hrvatskog vaterpolista. Pozvali smo, naravno, i Rudića, koji je te godine s Jugoslavijom osvojio i svoje drugo olimpijsko zlato (u Seulu).
Moj stariji kolega Branko Vukina i ja, koji sam tek počinjao pratiti vaterpolo kao mladi novinar, pošli smo po Rudića u zagrebačku zračnu luku. Dočekali smo ga i odvezli u hotel.
– Kako je u Zagrebu? Uvijek mi je drago doći, uostalom, meni ovdje žive roditelji – rekao je Rudić dok smo se vozili prema gradu.
Potom se, naravno, dohvatio svoje omiljene teme, vaterpola, te ovako objasnio dva olimpijska i svjetsko zlato, koje je osvojio u prethodnih pet godina.
– Nema uspješnog rada ni u klubu ni u reprezentaciji bez čvrstog trokuta. A čine ga igrači, struka i logistika. Čim jedna od stranica pukne, sve se raspada – objašnjavao je Rudić.
Susret drugi. Europsko prvenstvo u Budimpešti 2001., na koje je Rudić došao već kao izbornik SAD-a. Slučajno smo stanovali u istom hotelu, Hungariji. Jednom prilikom zamolio sam ga za razgovor i on je pristao.
– Vratit ću se u Hrvatsku, to je sigurno. Kao trener ili na nekoj drugoj sportskoj dužnosti, ali svakako kada ću još moći pridonijeti razvoju hrvatskog vaterpola – najavio je Ratko.
A o sukobu s Tončijem Vrdoljakom iz Atlante '96., koji se poslije dugo prepričavao, rekao je:
– S moje strane sukoba nije ni bilo. Tonči je čak bio jedan od prvih ljudi koji me zvao da dođem za izbornika hrvatske reprezentacije. Ne znam što je htio u Atlanti? Ako sam trener reprezentacije koja igra s Hrvatskom, ne mogu svojim igračima reći "hajde sad pustite da Hrvatska zabije gol". Dakle, samo sam pošteno radio svoj posao. Znam da je sport važan i da ga se ne može potpuno odvojiti od politike, ali ne treba ga ni previše miješati s politikom.
Susret treći. Hrvatska s Rudićem u Melbourneu 2007. osvaja svjetsko zlato. Rudića su igrači bacili u bazen i on je ogrnuo kupaći ogrtač u hrvatskim bojama. Baš ga je bilo lijepo vidjeti. Dok smo na bazenu čekali proglašenje pobjednika i intoniranje hrvatske himne, malo smo popričali. Čuo sam da mu na mobitelu stalno stižu SMS-ovi.
– Poslije ću ih čitati i uživati.
Prije povratka na novinarsku tribinu nisam mogao ne reći mu:
– Znao sam da ste dobri, ali ne da ste toliko dobri.
Da dobar. Rudić je odličan. On je fenomen.
Susret četvrti. Nakon osvajanja srebra na Svjetskom kupu u Oradei, kolega Dean Bauer i ja vraćamo se s Rudićem automobilom kojim se on koristi. Na početku i vozi, i to relijaški (naravno, uz poštivanje svih propisa). No, kada smo negdje u Mađarskoj prešišali izlaz za Zagreb, upravljač je dao strpljivijem Baueru.
– Kiša je padala ovih dana, mogao bih u berbu vrganja. Ako i ne nađem ništa, susjedi će nešto naći i donijeti mi. Uživam ih pripremati i jesti...
Košarkaški stručnjak Aco Petrović, trener Cedevite, jednostavno je komentirao fenomen Rudićeve dugovječnosti.
– Sam je sebe nedavno najbolje opisao: od prvog dana pristupa poslu s istim, najvišim intenzitetom, nikada nije osjetio zamor. Bez toga bi teško izdržao sve te godine na istoj razini.
Cijenjeni plivački trener Dmitar Bobev jako cijeni Rudića.
– Ratko je najbolji hrvatski vaterpolski trener u povijesti i sumnjam da će ga itko nadmašiti – smatra Bobev te dodaje:
– Vaterpolo ima u malom prstu, a zbog svoga velikog znanja uvijek se zna prilagoditi nepredviđenim situacijama.
Dvojica ljutitih rivala Ratku Rudiću na prvenstvu u Zagrebu njegovi su bivši učenici: Dejan Udovičić izbornik je Srbije, a Alessandro Campagna Italije. Obojica su puno toga pokupila od Ratka, Campagna možda i više. Upravo je on bio Rudićev igrač u vrijeme najvećih talijanskih uspjeha pod Rudićem.
– Ratko je moj učitelj, mentor i jedna od najvažnijih osoba u životu. Još sam kao igrač upijao puno od njegova načina rada. Studioznost prije svega. Inzistiranje na maksimalnoj tjelesnoj pripremljenosti također. Ratko je i moj veliki prijatelj, ali na utakmicama smo ljutiti protivnici – kaže Campagna.
Naklon do poda \"profesore\" Rudicu............hvala za sve!!!!!!!