Brana Usoi najviša je prirodna brana na svijetu, visoka čak 566 metara. Nalazi se na rijeci Murgab u Tadžikistanu te je nastala nakon potresa 2011. godine kada je odron progutao cijelo selo. Isti taj odron je blokirao rijeku Murgab i napravio jezero Sarez.
Specifičnost ove brane leži u njenoj opasnosti. Cijela regija kojoj se nalazi brana mogla bi gadno nastradati u slučaju proboja vode, koji je izgledan. Dakle, 30 sela bi moglo biti u potpunosti potopljeno.
Najizgledniji scenarij je potres, a moguća je i oluja. Voda iz jezera samim time mogla bi stvoriti val visok 30 metara koji bi se spuštao kroz već stvoreno korito i ubio oko pet milijuna ljudi, ne samo u Tadžikistanu, nego i u Afganistanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu.
Za usporedbu, najsmrtonosniji potres u povijesti dogodio se u Kini 1931. godine kada je umrlo 4 milijuna ljudi. Tada se nakon godina suše i posebno jake zime koja je stvorila ledene čepove u gorjima u nekoliko navrata poplavila rijeka Jangce i Huai He. To je jedna od najgorih prirodnih katastrofa u 20. stoljeću, prelaze ju samo neke pandemije i dugogodišnje gladi.
Projekcija za jezero Sarez napravljena je prije dva desetljeća, populacija koja bi mu se našla na putu vjerojatno je mnogo veća. Uzrok katastrofe uopće ne mora biti potres, može se desiti to da je Usoi brana meta terorista. Jedna dobro postavljena bomba može uzrokovati neviđenu štetu. Čak i ako se sama brana ne raspadne, odroni tla mogu stvoriti klizišta i lavine koje izbrišu desetke sela, prenosi Express.
Novinar i znanstvenik Richard Ston počeo je istraživati jezero Sarez prije deset godina, tvrdeći da se ništa nije promijenilo ili omogućilo da se zaustavi katastrofa koja, sasvim sigurno, slijedi. Tvrdi da je pitanje vremena kada će doći do potresa.
- Kad sam počeo istraživati, shvatio sam da je to jedna od onih ogromnih neispričanih priča o kojima nitko ne govori. To je tragedija koja doslovno samo čeka da se dogodi - kaže Ston.
Kada je Tadžikistan bio dio Sovjetskog Saveza, situacija se još uvijek pratila, a Moskva i Dušanbe (glavni grad Tadžikistana) bili su stalno u kontaktu. To je sve, u međuvremenu srušeno i isključeno.
Fayzmamad Davlatbekov je o jezeru, brani i posljedicama potencijalne tragedije pisao za Environmental Justice Atlas gdje navodi da nisu samo "ljudski" životi ugroženi, nego i cijeli ekosustav.
- Prijetnja je mnogo veća. Nakon raspada i izlijevanja, osim što će mnogi životi biti izgubljeni, doći će do nevjerojatnog zagađenja koje će pogoditi susjedne zemlje - rekao je Davlatbekov.
Svjetska banka je 2000. godine pokrenula projekt vrijedan 4,2 milijuna dolara za rehabilitaciju područja oko jezera Sarez, ali je više ograničen na planove za upozoravanje regije na vrijeme da pokrene evakuaciju u najgorem slučaju. Inženjerska rješenja su, recimo UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu, gotovo nemoguća i neostvariva za izoliranje jezera koje dolazi uz pomoć dva puta koja su zatvorena većinu godine zbog vremenskih uvjeta.
Godine 2000. Svjetska banka je inicirala 4.2 milijuna dolara "težak" projekt saniranja prostora oko jezera Sarez, no taj se projekt manje više svodi na planove kako na vrijeme alarmirati regiju i potaknuti ih na evakuaciju u slučaju najgoreg scenarija. Inženjerske su solucije, kaže UN-ova Organizacija za prehranu i poljoprivredu, gotovo nemoguće i neizvedive radi izoliranosti jezera do kojeg se dolazi dvama cestama koje su većinu godine zatvorene radi vremenskih uvjeta.
Na jednoj konferenciji 2007. godine došlo se na ideju da se naprave podzemni tuneli i da barem dio od 16 kubičnih kilometara "oteče" negdje drugdje. U međuvremenu niz lokalnih znanstvenika tvrdi kako nema nikakve šanse da brana pukne pa je to, i nedostatak novca, glavni razlog zašto vlada potpuno ignorira problem.
Umjesto toga, piše Ozy, branu vide kao ekonomski potencijal. Tadžikistanski predsjednik Emomali Rahmon nedavno je po prvi puta otkada je na vlasti od 1992. godine posjetio Uzbekistan kako bi sa susjedima razgovarao o opciji da se voda iz jezera koristi kao rezervoar pitke vode. Davlatbekov kaže kako bi to zaista moglo pomoći da se smanji volumen vode kao i Tadžikistanu donijeti prijeko potreban novac. Sada slijedi utrka s vremenom, mogu li dvije nacije smanjiti razinu vode prije nego što regiju zatrese potres i ne desi se katastrofa.
Čudna su sorta ti novinari. Nisu im dovoljne postojeće katastrofe pa onda još prizivaju i nove. Valjda zato što je pojedinačni učinak po širu javnost kratkotrajan i brzo se potroši. Kao narkomanska doza. Postali su ovisni o katastrofama.