Došlo je vrijeme da hrvatska politička elita, prvo sama sebi, a potom i javnosti, prizna istinu, i to ovim redom: koalicijska vlada Jadranke Kosor više nema mogućnosti izvući državu iz najdublje gospodarsko-društvene krize. Neće uspjeti. Sigurno ne dovoljno brzo.
Oni koji smatraju da će, izbornim porazom vladajućeg HDZ-a, za otprilike godinu dana koalicija koju će voditi SDP Zorana Milanovića uspjeti promijeniti stvarnost i ubrzano trzajem izvući iz gliba hrvatsko gospodarstvo, također se varaju. SDP Zorana Milanovića za takav zadatak nema dovoljno “instalirane” snage.
Ni u stranci ni oko sebe, a bogme, ni u sebi samome. Ekonomisti, pak, tvrde da Hrvatska više nema vremena. Ne možemo čekati i provesti još jednu punu godinu bez znakova oporavka. Ovi zaključci zvuče prilično surovo. No kad malo bolje razmisliš, kako im kontrirati? Zaključci su, kako se doznaje u uskim krugovima vlasti, stigli izvana, od naših, kako se to voli reći, vanjskopolitičkih partnera. S obzirom na to da Hrvatska i nema baš mnogo takvih političkih pokrovitelja, jasno je da riječ može biti samo o onima iz SAD-a i poneke zemlje EU, Njemačke, primjerice (a uz nju nerijetko ide i Austrija).
Zaključak je u tim krugovima da, na žalost, Zoran Milanović nije položio testiranje i provjeru na, nazovimo to tako, “simulatoru vlasti”. Dakle, pobijedi li njegov SDP dosadašnju vlast na izborima, eksperti u njemu ne vide uspješnog premijera. “Potkapacitiran je”, tvrde. Donedavno se smatralo da će naši partneri podržati Jadranku Kosor i “gurati” je sve do svršetka pregovora i određivanja datuma ulaska RH U EU. To su tako i činili i otvoreno pomagali kada je zapelo sa Slovenijom ili s glavnim haaškim tužiteljem Brammertzom. Pa će se, mislilo se, partneri potom okrenuti novom pobjedniku na izborima. SDP-ovoj koaliciji. Nešto se gadno pogoršalo jer nestalo je one potpune sigurnosti da će HDZ sigurno izgubiti iduće izbore. No, ako je točna procjena da poraz HDZ-a ne bi rezultirao i izlaskom iz krize, valja tražiti novo rješenje.
Ako HDZ ili SDP ne mogu sami riješiti krizu, neka to onda riješe – zajednički. Stvaranjem tzv. velike koalicije. Zaboravimo li kratkotrajnu, no znamenitu Vladu demokratskog jedinstva iz devedesetih, koju su stvorili u uvjetima ratnog kolapsa, nova koalicija imala bi drukčija obilježja. Uglavnom bi riječ bila o koaliciji dviju najjačih političkih stranaka u RH, HDZ-a i SDP-a. Pitanje je za koliko bi njihovih manjih ili većih “satelita” moglo u toj vladi biti mjesta. Ako bi ga uopće bilo. Ideja o stvaranju HDZ-SDP velike koalicije nije nova.
Prije održavanja posljednjih parlamentarnih izbora, potkraj 2007., šokirao je njome Stjepan Mesić. – Teško je s malima postaviti postojanu vladu – mudrovao je. I predložio koaliciju velikih, privremeno, do ulaska RH u EU. Po načelima da je ta koalicija moguća “ako strogo podijele zadatke i resore i svatko bi obavio svoj dio posla”. Prije sedam mjeseci opet se počelo govoriti o koaliciji. Iz političke mirovine javio se Dražen Budiša, koji je rekao da su problemi tako teški da ih “ne može riješiti jedna politička snaga”. Htio je veliku koaliciju odmah, prije izbora, a SDP-u je poručio da ne treba imati iluzije da bi sa svojim partnerima mogao riješiti teške probleme bez HDZ-a.
Nekoliko mjeseci poslije, Nikica Valentić kazao je da će do koalicije doći prije ili kasnije. Zna da je reforme nemoguće provesti bez širokog političkog konsenzusa. Rekao je da u njegovu HDZ-u to još nitko ne želi čuti, no da je “bolje biti u koalicijskoj vladi koja ima šansu uspjeti nego sam raditi nešto što ne možeš provesti”. Vidošević je bio izravniji i u travnju tvrdio da “Vlada ne može izvući zemlju iz krize, za to je potreban društveni konsenzus... Premijerka mora narodu reći istinu, a to je da smo na pragu dužničkog ropstva.” Iz ovog šireg spektra gotovo istih razmišljanja, od ljudi različitih političkih opcija, dade se zaključiti da situacija u RH ne ide nabolje. Traži se izlaz u velikoj koaliciji.
Ona bi, vjerojatno, lakše donosila nužne odluke, lakše bi dobila financijsku potporu iz svijeta, koju će RH morati zatražiti jer će u 2011. u proračunu biti još manje novca. A građani neće dopustiti nova jaka kresanja. Opasnost od “pucanja filma” kod stanovništva razlog je da bi za rad na stvaranju velike koalicije bio zainteresiran i predsjednik Ivo Josipović koji, kažu njemu bliski, nikako ne bi htio vidjeti nemire, sukobe i suzavac na ulicama. Dođe li do koalicije, ona će sigurno imati i puno protivnika jer bi privremeno oslabila političku demarkaciju u zemlji. No što ako u međuvremenu od zemlje i ne ostane puno?
Koji mudrac od novinara! Za takve se kod nas u Splitu kaže \"svaki taki mudraci, kupe govna po Pjaci\".....