Gvardijan franjevačkog samostana u Fojnici fra Nikica Vujica možda je najbolji primjer “svojeglavog” bosanskog fratra. Beskrajno ljubazan, razgovorljiv i neuobičajeno otvoren za katoličkog klerika koji u svakom trenutku mora voditi računa o nauku svoje Crkve, ali i o tome što misli njegov neposredni šef. Razgovarao sam s njim u franjevačkom samostanu u Fojnici koji dominira nad ovim bosanskim turističkim gradićem u kojemu su muslimani od zadnjeg rata uvjerljiva većina. Dok je u dvorištu grupa redovnika pekla dobru bosansku šljivovicu, mi smo razgovarali o politici i sukobu hercegovačkih i bosanskih franjevaca.
Nema kritike u vlastitoj avliji
Fra Nikica jasno izražava svoje poglede na društvo, politiku i Katoličku crkvu i nisam primijetio da ga guši “stranačka stega”. Kasnije su me svi bosanski franjevci uvjeravali kako je zajamčena sloboda mišljenja u njihovoj zajednici. Takvi osebujni fratri prije su pravilo nego iznimka u BiH. Što je u drugim sredinama čudo neviđeno, to je u Bosni normalno. Pa čak i te razmirice između bosanske i hercegovačke struje fra Nikica ne doživljava dramatično.
– Hercegovački Hrvati gledaju sebe i svoje dobro i teško da mogu vidjeti druge i njihove potrebe, kaže fra Nikica koji odmah odbija primjedbe da bosanski franjevci previše surađuju s vlastima. Kaže da u Bosni i nije moguće drugačije živjeti. Žali se da drugi ne razumiju specifičnost Bosne.
– Ovdje svako isključivo mišljenje ne može proći, mi moramo živjeti zajedno i strpljivo, kaže fra Nikica dodajući da nije bilo Ahdname, povelje koju je 1463. sultan Mehmed II. Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću možda bi svi katolici napustili BiH. – Anđelo Zvizdović, kaže on, uspio je zaustaviti progon kršćanskog svijeta iz Bosne. Zahvaljujući tome i danas ima kršćana u Bosni.
Zašto su bosanski i hercegovački franjevci malo “uvruti” postoje razne teorije, ali posve je izvjesno da je na njihovu svojeglavost utjecalo i to što su živjeli i radili više od 400 godina u neprijateljskom okruženju. Bez ičije pomoći propovijedali su vjeru kako su znali. Za vrijeme osmanske vladavine nije bilo uobičajene crkvene hijerarhije koja bi mogla pomoći u neprijateljskom okruženju, ali i koja uvijek bdije da svaki redovnik i svećenik bude pravovjeran. Nisu imali ni crkve, a tko je onda mogao voditi računa o manje bitnim stvarima. Međutim, franjevci u BiH svojevsrstan su mit i o njihovom redovništvu teško se može kritički govoriti. Naravno, moguće je da neki hercegovački katolik napadne nekog bosanskog daidžu ili da bosanski Hrvat ili čak i franjevac saspe cijeli kalašnjikov riječi prema bobanovcima u Hercegovini. Ali jok, nema kritike u vlastitoj avliji.
Iskustva franjevaca u Otomanskom Carstvu mogu se usporediti s vojnim specijalcima koji rade duboko na neprijateljskom terenu. Njihovo je djelovanje beskrajno korisno, ali im se često ne zamjera ono što bi se itekako zamjerilo običnim smrtnicima.
Herceg-Bosna najveća kletva
– Bosanski i hercegovački franjevci su braća. Samo su im različite provincije, tj. polje djelovanja. Dobra braća uvijek se dobro slažu, iako ni blizanci ne mogu uvijek isto misliti. Svaki je čovjek osoba za se. Ima svoju pamet, svoju slobodu i svoju volju, kaže fra Lovro Gavran s kojim sam razgovarao u sjedištu franjevačke provincije Bosne Srebrene u Sarajevu. Objašnjava mi da bi do nesporazuma moglo doći jedino kad bi jedna strana pokušala drugoj nametati svoje viđenje kao jedino ispravno ili kad bi pokušala rješavati zajedničke probleme, ne uzimajući u obzir potrebe i stavove drugoga.
– Ukratko: mi s braćom Hercegovcima nastojimo i uvijek ćemo nastojati izgrađivati dobre bratske odnose, poštujući objektivne razlike u gledištima i osobnu slobodu mišljenja svakog pojedinca, kaže fra Lovro. Ovaj sukob između franjevaca može se promatrati i kroz politiku. Hercegovačke franjevce često optužuju da žele odcijepiti Hercegovinu, dok bosanske franjevce napadaju zbog “unitarizma i servilnosti” prema bošnjačkoj većini. Provincijal pokušava smiriti strasti i gotovo mu je nelagodno što se franjevci tako “zaratili”. Najgore je to što se u tom sukobu mišljenja ne biraju riječi.
Prvo je bivši urednik Svjetla riječi fra Drago Bojić, kojega je nakon reakcije hercegovačkih franjevaca smijenio provincijal fra Lovro, oštro napao svoje hercegovačku subraću da su radili na uspostavi Herceg-Bosne, a to je u Bosni najveća kletva. Hercegovci su uzvratili optužbama da su bosanski franjevci skloni svakoj vlasti te da nisu dovoljno dobri Hrvati. Pojednostavljeno rečeno, da bi se dodvorili većinskim muslimanima s kojima žive, morali su žrtvovati i dio svoga hrvatskog identiteta. Fra Lovro odbija takve napade koji, kaže, dolaze od onih koji ne razumiju specifičnu poziciju bosanskih Hrvata i fratara.
– Bilo bi poštenije i ispravnije reći da bosanski franjevci nisu skloni nijednoj vlasti jer nijedna nije bila njihova. Ali, kao pametni ljudi, znali su naći modus vivendi i zajednički jezik sa svojim susjedima, pa makar to bilo i jako teško i makar ih skupo koštalo. Borili su se za goli život i opstanak, ali isključivo kršćanskim, miroljubivim sredstvima – i preživjeli su, kaže fra Lovro pitajući se jesu li franjevci krivi što su preživjeli ili su krivi zato što su sačuvali u Bosni i Hercegovini kršćansku vjeru i hrvatski narod i kulturu. Da nisu znali naći zajednički jezik s državnim vlastima, smatra, koje im nikad nisu bile sklone, onda bi se morali iseliti (kao i većina Hrvata BiH), ili bi bili zatrti i uništeni.
– Koliko su bosanski franjevci bili skloni vlastima, pokazuje i odnos vlasti prema franjevcima. Samo u 2. svjetskom ratu i poraću ubijena su 73 naša fratra, a do kraja komunističkog režima još ih je 95 bilo osuđivano i zatvarano. Ali, bosanski su franjevci nadživjeli i taj režim, naglašava provincijal Bosne Srebrene.
Fra Lovro o smjeni glavnog urednika Svjetla riječi Drage Bojića kaže da je o tome pisano mnogo i previše, uglavnom tendenciozno i neobjektivno. O tome uopće ne želi diskutirati. “Svjetlo riječi” je revija Franjevačke provincije Sv. Križa – Bosne Srebrene. Uprava Provincije samostalno imenuje i smjenjuje urednike revije, kao i župnike na župama – i nije dužna o tome nikome polagati račun.
– Je li odluka Uprave bila ispravna ili nije, pokazat će vrijeme, kao i sam sadržaj i razvoj revije. Ali, u svakom slučaju to je unutarnja stvar naše Provincije, ističe provincijal.
I o famoznoj Ahdnami pale su teške riječi, a radi se zapravo o političkom dokumentu koji su izdale okupacijske osmanske vlasti kako bi jamčile bosanskim franjevcima da mogu slobodno ispovijedati vjeru. Utjecajni franjevci, među kojima je bivši provincijal fra Luka Markešić, govorili su o tom dokumentu kao o povelji slobode, dok su kritičari u prihvaćanju te povelje od strane tadašnjeg provincijala Anđela Zvizdovića vidjeli čin izdaje i sluganstva prema turskim osvajačima. Naravno da Ahdnama nije nikakva povelja o slobodi, ali je nepravedno optuživati fra Anđela Zvizdovića koji ju je primio. On nije imao izbora. To je bila jedina mogućnost da se spase katolici od potpunog progona pa i istrebljenja. Da je mogao birati sigurno ne bi izabrao osmansku okupaciju i Ahdnamu. Zanimljvo je da neki bošnjački, a kako smo vidjeli i fratarski krugovi govore o Ahdnami kao o preteči zaštite ljudskih i nacionalnih prava.
Suživot u Žepču
– Ahdnama je odigrala svoju povijesnu ulogu i bila je od koristi bosanskim franjevcima u najtežim vremenima turskog ropstva, ali ona ni izdaleka nema onu vrijednost koju joj neki danas žele pridati. Isto tako nije pravedno ni posve je podcijeniti, jer bi bez nje opstanak katolika u Bosni i Hercegovini u vrijeme turske okupacije BiH bio skoro nemoguć. Zato mi poštujemo hrabrost i mudrost fra Anđela Zvizdovića, koji je uspio isposlovati kod sultana Mehmeda II. El Fatiha dokument koji će koliko-toliko garantirati slobode i prava vjernika katolika i njihovih duhovnih pastira franjevaca u turskom carstvu, zaključuje fra Lovro. Da je podjela na hercegovačke i bosanske Hrvate vrlo pojednostavljena uvjerio sam se u Žepču, na pola puta između bošnjačke Zenice i srpskog Doboja, gdje sam razgovarao s Pericom Jukićem, profesorom u tehničko-obrtničkoj školi KŠC Don Bosco.
– Trebalo je puno hrabrosti, znanja i pregovaračkog umijeća da opstane mjesto s tri nacije. Jer u Žepču i oko Žepča mogli su se vidjeti svi mogući borci i tajne službe zemalja zainteresiranih za sudbinu BiH. A takvih nije bilo malo – kaže Jukić dodajući da je još prisutno nepovjerenje, ali se živi.
– Nije to suživot. Mi živimo svoje, oni svoje, objašnjava pa bez imalo sustezanja govori o bosanskim franjevcima.
Po njemu, tri su vrste bosanskih franjevaca. U prvu grupu ulaze najbolji predstavnici koji su potpuno uz narod i koje narod od milja zove ujacima. I na njih se svi “vade”. Druga grupa su daidže koji su dobri sa svakom vlašću i koji će izigrati koga god mogu. Narod im je samo moneta za potkusurivanje. Treća grupa su tipični klerikalci koje on naziva bogomoljcima.
Jukić tvrdi da daidže uopće nisu tako malobrojne, a kao njihove perjanice navodi bivšeg provincijala fra Luku Markešića i mladog fratra Petra Jeleča koji se u posljednje vrijeme afirmirao žestokim političkim analizama u kojima secira Matu Bobana i “pogubnu hercegovačku politiku”. Jukić kaže da ima povjerenja u novog provincijala fra Lovru Gavrana koji ne samo da je dobar “ujak” nego je i dobar vjernik. Jukić je kritičan i prema fratarskoj diplomaciji.
– Mi svaku izdaju možemo nazvati diplomacijom, kaže Jukić i odmah spominje crticu iz jednog od Andrićevih romana u kojoj pitaju fratra zašto loži vatru, a on kaže da želi da bude toplo ako slučajno naiđe neki beg. Nakon razgovora s Pericom Jukićem našao sam se u Vitezu s jednim od najbogatijih Hrvata Petrom Gudeljem. On je vlasnik viteškog FIS-a (trgovački lanac u kojemu je otprilike asortiman Konzuma, Bauhausa i Kike). Gudelj je sušta suprotnost Jukiću pa diplomatski važe svaku rečenicu. Hrvat je i katolik, ali ističe da u njegovoj tvrtki ima mjesta za Bošnjake i Srbe. Možda je i to jedan od razloga što mu tako dobro ide i što mu politika, ako već ne pomaže, ne stvara probleme. Gudelj o svom bogatstvu priča bez karakteristične napuhanosti kakva se može primijetiti kod novopečenih bogataša. Prirodno je talentiran za šarmantnu komunikaciju s drugim ljudima poput Ćire Blaževića u najboljim danima. Možda takav šarm posebno uspijeva u ovome kraju jer su Travnik i Vitez praktično u susjedstvu. Kaže da ide u crkvu i da financijski pomaže, ali ga nisam mogao navesti da se uključi u raspravu o franjevcima. – Proizvodnja i zapošljavanje, to je najveća politika i vjera. Mislim da Bog i to pomaže, zaključuje Gudelj.
A Dubrovčani nisu daidže?
U srednjoj Bosni ima Hrvata, što se ne bi moglo reći za Derventu koja se nalazi u Republici Srpskoj i u kojoj su Hrvati desetkovani. U djelomično obnovljenom samostanu Plehan dočekao nas je fra Mirko Filipović koji je, nakon što je devet godina bio gvardijan samostana, sada zamjenik. Ono što vas odmah iznenadi i osvoji neposrednost je i otvorenost našeg sugovornika koji žestoko kritizira hrvatske političke elite u BiH.
– Demokracija koju mi imamo u našemu redu nezamisliva je u političkim strankama, kaže fra Mirko koji odmah u praksi potvrđuje demokratičnost franjevačkog reda. Ne slaže se sa svojim provincijalom koji je tako naprasno smijenio fra Dragu Bojića.
– To je nesretan slučaj u kojem je naša uprava nespretno postupila, donijela je odluku kada je to tražila druga strana. Ispada da je smijenjen zbog Hercegovine, kaže fra Mirko koji je bio i glavni urednik “Svjetla riječi”. Fra Mirko upozorava i na paradoks. Obično se Hercegovce doživljava žestokim Hrvatima, a Bosance pomalo mekanima. – Hrvatsku politiku u BiH vode uglavnom Hercegovci, a ta je politika sastavljena od kompromisa i to uglavnom na štetu hrvatskog naroda.
Smetaju ga i dvostruka mjerila. Dok se s pravom slavi dubrovačka diplomacija, dotle se napadaju bosanski franjevci koji su tražili načina da spase svoj narod. Nitko za njih neće reći da su daidže.
– Nitko danas neće reći za Dubrovčane da su bili kukavice, nego se s Dubrovnikom svi diče, naglašava fra Mirko, a njegove riječ samo je rezignirano potvrđivao predsjednik gradskog vijeća Dervente Jozo Barišić. Kaže nam da je sigurnost u gradu dobra, ali da se malo Hrvata vratilo. Prije rata bilo ih je više od 21.000, a sada je ostala samo tisuća. I to je ono s čim će se političko i duhovno vodstvo Hrvata morati suočiti. U Bosni će Hrvati ostati i bez ujaka i bez daidža.
