Informacija koju je prvi objavio Večernji list, da je nacionalni prvak zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Dragan Despot morao u mirovinu i da mu ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek nije odobrila produljenje radnog odnosa, izazvala je pravu poplavu, svojevrsni tsunami novinskih članaka i reakcija. I sam Despot dao je više intervjua u desetak dana nego u cijelom dosadašnjem životu. Ministarstvo kulture i medija zabilo si je ovim ničim izazvanim ignoriranjem i Despota, ali i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu novi zvučan autogol. Umjesto da je produljilo radni odnos glumcu kojeg je samo nagradilo prestižnim statusom nacionalnog prvaka, zaplelo se u vlastite mreže ispolitiziranog administriranja, u kojem, čini se, samozatajni Dragan Despot i nije bio krajnja meta.
Naravno, Despotu je aktivno djelovanje na matičnoj sceni HNK moglo osigurati i aktualno vodstvo te kuće, čiji mandat traje do 1. rujna, ali nije to učinilo ni na vrijeme ni u skladu s dobrim poslovnim uzusima. I tako su polako počele s repertoara HNK otpadati one predstave u kojima glumi Dragan Despot. A trenutačno je u podjeli u čak tri predstave!? Cijela situacija je to ružnija što obitelj Despot još uvijek ne može živjeti u svom zagrebačkom stanu, u kojem je provela gotovo četiri desetljeća, a koji je teško stradao u zagrebačkom potresu. Statika zgrade koja se nalazi u samome gradskom središtu ozbiljno je poremećena pa još nisu ni otpočeli nužni radovi na njezinoj obnovi. A i pitanje je kada će... Dragan Despot stoga je i žrtva potresa, i to zajedno sa svojom obitelji. Despot je i čovjek koji je morao ad hoc rješenjima tražiti dodatni, privremeni zagrebački smještaj, jer bi inače doslovno ostao na ulici. A u prvim danima nakon potresa u pomoć su mu pritekli prijatelji. Zato je odnos središnje vlasti prema Despotu i njegovoj molbi za produljenje radnog odnosa zbog svega toga doista krajnje neukusan i neobjašnjiv.
Naravno, najtužnija je činjenica da se Ministarstvo kulture i medija, koje bi trebalo u svakoj prilici promicati najviše kriterije, na slučaju Despot dokazalo kao institucija koja nije u stanju objektivno ocijeniti domete glumačkog nacionalnog prvaka, kojeg se tjera u mirovinu iako je u životnoj glumačkoj formi i kao takav može služiti mladim glumcima kao uzor i inspiracija. Kao nenadomjestiv učitelj na sceni, na probama... Ne znam kako se to Draganu Despotu ne može produljiti radni staž u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, jer je, pazite sad, u srpnju prošle godine navršio šezdeset i pet godina, a živimo u državi u kojoj aktualni ministar znanosti i obrazovanja ima šezdeset i osam godina. I neka ga, big deal. Ali, ako može Fuchs, zašto ne može Despot? Tko će to objasniti neukom hrvatskom puku? Kakve to čarobne formule u ovom slučaju glumačkog umirovljenja koristi Vlada Andreja Plenkovića, koja nije u stanju raspisati ni najobičniji javni natječaj za izbor kovanice eura s hrvatskim naličjem? Pa to je vlada koja ne može uspostaviti dijalog s hrvatskim dizajnerima i njihovim strukovnim društvom kako se Hrvatska ne bi sramotila pred cijelom Europskom unijom, kojoj je pokušala podvaliti sumnjiv dizajn za kovanicu od jednog eura. Što je o tom dizajnerskom skandalu u režiji Vlade i nemušte Hrvatske narodne banke reklo Ministarstvo kulture i medija, koje se posljednjih godina intenzivno bavi zaštitom autorskih umjetničkih prava, i to na svim razinama? Uostalom, u komisiji za biranje radova za dizajn eura sjedila je i predstavnica Ministarstva kulture i medija.
Zašto o toj sramoti Ministarstvo nema svoj stav. I zašto ga nije javno obznanilo? I zašto je preplaćenim viceguvernerima Hrvatske narodne banke, kojih ima skoro pa više od glumačkih nacionalnih prvaka u svim našim kazalištima, dozvoljeno da ponove natječaj za dizajn hrvatskog eura s opetovanim nestručnim kriterijima? Zašto Hrvatska opet bezglavo srlja u nove skandale? Zašto si otvara bokove prema mogućim sudskim tužbama onih dizajnera koji nisu prošli na prvom natječaju, a svoja rješenja nisu skidali s Wikipedije? Odgovora na sva ta pitanja nema. I neće ih ni biti.
Jer Hrvatska nema nijednog obrazovanog i pristojnog političara u svom političkom vrhu, a koji zna i komunicirati s javnošću i rješavati se onih suradnika koji jednostavno nisu dorasli svom poslu. Zato se u nas ljudi poput Depota tjeraju u mirovinu, a profesionalne i uspješne kreativne dizajnere namjerno se želi isključiti iz dizajniranja novca s europskim kredibilitetom, jer se ovi ne žele odazivati na neprofesionalne natječaje s neprofesionalnim kriterijima. Ako ništa drugo, može nas utješiti činjenica da u nas još uvijek ima ljudi koji imaju kičmu. I usude se reći ne. A i to je popudbina za put u bolje sutra.
Na Zapadu većima ljudi, uglavnom oni koji završavaju fakultete ili ljudi koji imaju vlastite tvrtke rade i nakon odlaska u penzije ako im zdravlje i snaga dozvoljava, ponekad skraćeno, ponekad u skladu s dogovorom ili na odredjenim specifičnim poslovima gdje je potrebno iskustvo i znanje. Ponekad prenose znanje i iskustvo na mlađe generacije, jer ti ljudi su svjesni da ih nitko neće traktirati metodama nedostojnog čovjeka. Naravno da se tu ne gleda na političku i inu pripadnost, jer cjeni se rad, znanje i iskustvo, a sukadno rezulatima, zalaganju primanja su različita. Društvo i poslodavci se tog potencijala ne odriču, jer znaju, da se mlade osobe ne mogu mjeriti s znanjem osoba koje su gradile svoje znanje kroz cijeli životni vijek.