Povijest Hrvatske oblikovale su nadriromantične predaje o ljepoti narodnog državotvornog stvaralaštva, praktičnost domoljubne otimačine i geostrateške potrebe stranih sila. Volja naroda nikakvu presudnu ulogu u tome nije odigrala jer, ako je ovakva država doista izraz narodne volje, k vragu, kakav smo mi to onda narod! Ako pogledate oko sebe i odbijate vidjeti svu silu nepravdi što nam se strovalila na leđa, onda je sve što se događa zaslužena posljedica karakternog odumiranja preostalih pojedinačnih svijesti unutar deklasiranog kolektiva.
Nabrojiti manjkavosti sustava u kojem živite nije pitanje hrabrosti zbog intenziteta istog ni pitanje strpljivosti zbog količine, ono čak i nije nužno jer, kako veli Krleža, dijagnoza još nije ozdravljenje. Svi znamo sve što ne valja i nitko ne poduzima ništa da se to promijeni.
Ustvrditi da je društvena apatija dosegla kulminacijsku točku apatičnosti više nije potrebno kad to ionako nitko ni iz vladajući struktura ne pokušava sakriti. Na valu malodušne ravnodušnosti trebali bismo živjeti budućnost. Ipak postoji pitanje koje je prapočetak spomenutog stanja: tko je odgovoran za sve što se događa? Iz toga proizlazi i odgovor zašto se sve to događa, ali i do kada će se sve to događati?
Uz već spomenuti strah od kolektivne krivnje koju je sve teže i teže demantirati, kad je zaborav pretpostavka svake povijesne kataklizme, objektivno sagledavanje uzroka magli svjetonazorski placebo efekt u kojem se tučnjava dviju promašenih ideologija kod nas vrednuje kao mjerna jedinica za specifičnu društvenu težinu.
Radi li se to stoga što je krvna osveta i dalje glavno pogonsko gorivo u društvenoj stratifikaciji ili zato da se ne bismo bavili samom srži stvaralaštva ovovremenog zla manje je bitno jer proizvodi se isti učinak; spomenuta apatija. No, reći tko je odgovoran za to što je tako niti je teško. I baš zato što je očito dramatika odbijanja suočavanja potenciranija je i poraznija.
Ukratko, za državu kakvu imamo danas odgovoran/kriv je HDZ. I to ne samo zbog notorne činjenice da je najdulje na vlasti, dakle u operativnom mimohodu po ključnim pozicijama sile u rukama vladajuće klase, nego prije svega stoga što je, u želji za ovladavanjem segmentima života i perpetuiranjem kontrole nad istima, dozvolio da se svi bitni procesi za državu i društvo odvijaju unutar te stranke.
Zato, kada govorimo o demokraciji, govorimo u stvari o unutrašnjoj demokraciji, kada govorimo o obračunima na političkoj sceni, govorimo o unutarstranačkim obračunima, kada analiziramo odnose vlasti i opozicije, govorimo o odnosima diverzantskih grupa unutar iste stranke, kada se razmatra pitanje ljudi, razmatra se kadrovsko namirivanje dokumaka i dokrmaka.
Ta gotovo obiteljska, a uglavnom incestuozna situacija HDZ je dovela u opskurnu situaciju predimplozičnog stanja jer, ako sve svoje potencijalne političke opozicijske suparnike svedeš na ovako obezdušenu, raspamećenu i beskarakternu masu kvazipolitičkih peteespeovaca, onda unaprijed moraš računati s time da ćeš se vrlo brzo početi baviti samim sobom.
HDZ to čini u valovima i, premda je riječ o potpuno istrošenom političkom modelu, on se danas održava na aparatima egzistencijalnog interesa baze, točnije metadonski ovisnog članstva. Nema ideje koja združuje hadezeovce, nema vođe koji ih nije podijelio, nema predsjednika svoje stranke kojeg se nisu odrekli, nema Tuđmana koji nije pokušao objediniti lepezu od staljinističkog do nacionalnog boljševizma da bi iz toga nekom čudesnom alkemijom pokušao stvoriti demokršćanski centar.
HDZ-ovo poslanje trebalo je završiti referendumom za neovisnost, nikako nije smjelo dospjeti do pretvorbe i privatizacije, a od njega nije trebalo očekivati stvaranje civilnog društva jer je za to prije svega bila potrebna interna civiliziranost. Procesi kroz koje HDZ prolazi danas jednostavno su lovljenje repova vlastitih promašaja i bespotrebnosti koji unaprijed devalviraju smisao postojanja ove navodno stožerne stranke.
Alibi da HDZ nema alternative suluda je u zloćudnosti jer povlači zaključak da u tom slučaju hrvatsko društvo nema šanse. Što se hrvatskom društvu može dogoditi bez HDZ-a a da mu se već nije dogodilo s HDZ-om? Hrvatskom društvu ne treba alternativni model za HDZ jer, kad gledate Most i slične antiinteligentne konzervativne, radikalne i ustašofilske besmislice aktivirane isključivo zbog zavisti prema HDZ-u i unutar HDZ-ova članskog i biračkog korpusa, onda vam postaje jasno da hrvatskom društvu treba alternativa od njega samog.
Pretpostavka da se to može napraviti s HDZ-om demantirana je višekratno u praksi i bi li danas bilo pretenciozno očekivati da se HDZ može transformirati u nešto politički općekorisno? Naravno da bi, jer bi to značilo da mora ostati barem bez tri četvrtine cjelokupnog članstva.
HDZ bi najprije trebao prestati biti HDZ, morao bi rasteretiti društvo od vlastitih demona, morao bi metodologiju velikih ideja i malih naroda iz spomenute megalomanije svesti na činjenicu da mali narodi bivaju mali jer nemaju velikih ideja, morao bi strategiju opstanka pretvoriti u opstanak bilo kakve strategije, morao bi autogenim treningom uvjeriti sebe da postoji život i izvan politike, ali da nakon ovakve politike teško može biti života, morao bi...
U stvari, ne bi ništa morao kad uz toliko očitog HDZ-u popularnost i dalje raste. Imaju premijera i predsjednicu, imaju toljage moći, imaju podatan narod na konkubinskom raspolaganju i imaju kolektivnu amneziju kao stalnog saveznika i lagodnu narodnu dijagnozu. Na kraju krajeva uvijek ostaje i “Bože čuvaj...” ... što već.
>> Pogledajte video 'okršaja' Plenkovića i Bernardića u Saboru
Koliko znam, ljudi su na zadnjim izborima zaokružili neke druge, a ne Pupovca i hns. Prema tome, ova država (vlada koja ju vodi) nije po volji naroda. Što mislite, da narod e shvaća da mu je volja ukradena, da je prevaren? Zato, čemu ovakvi članci?