Jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za primijenjenu etiku, američki filozof Jeff McMahan, prije tri mjeseca potpisao je peticiju kojom se od predsjednika Obame traži da ukine zloglasni zatvor u zaljevu Guantanamo. Glavno obrazloženje peticije (koju je u prvih desetak dana potpisalo više od 200 tisuća osoba) jest da nešto fundamentalno nije u redu sa sustavom u kojem ljudi mogu biti lišeni slobode na neodređeno vrijeme a da nisu optuženi ni za kakav zločin.Ali možda je takav sustav zapravo sasvim u redu! Doista, pokušat ću pokazati da većina ljudi koji moralno osuđuju Guantanamo nije svjesna kompleksnosti tog problema, a pogotovo da nisu upoznati s argumentima onih koji brane ne samo osnivanje nego i daljnje postojanje te institucije.
Najbolja indikacija da nije riječ o nekom jednostavnom problemu jest ponašanje samog Obame. On je na početku svog prvog mandata, u siječnju 2009., svečano najavio da će ispuniti obećanje iz predsjedničke kampanje i da će zatvoriti Guantanamo u roku od jedne godine. Od tada je već prošlo više od četiri i pol godine, ali još uvijek nema nikakvih naznaka da se išta konkretno poduzima na tom planu. Zašto? Jesu li možda opet republikanci opstruirali Obamine plemenite namjere? Ne. Demokrati su, naime, barem jedno vrijeme imali solidnu većinu i u Kongresu i u Senatu. Je li možda objašnjenje u tome da Obama nije mogao ništa napraviti jer je postao marioneta onih svevladajućih mračnih snaga kao što su Bilderberg grupa, “vojno-industrijski kompleks” i slično? Ne, nema potrebe za teorijama zavjere. Zašto bismo posezali za takvim fantastičnim spekulacijama kad nam poznate činjenice omogućuju da sasvim dobro razumijemo što se događa? Nije li jednostavnije i plauzibilnije pretpostaviti da je Obama, došavši na vlast, naprosto dobio mnogo više informacija o svemu i da je na osnovi toga morao uvidjeti da bi zatvaranje Guantanama moglo stvoriti teško rješive probleme te da tu odluku uopće nije tako lako provesti u djelo kao što mu je izgledalo dok je bio u oporbi?
Je li “rat protiv terorizma” rat?
Počnimo s onim što je u vezi s Guantanamom najviše skandaliziralo McMahana i mnoge druge: sustav u kojem su ljudi lišeni slobode na neodređeno vrijeme a da nisu optuženi ni za kakav zločin. Takav sustav je, međutim, sasvim uobičajen – u slučaju rata. I ne samo da je uobičajen nego je i opravdan. S jedne strane, očigledno je da bi bilo apsurdno ratne zarobljenike pustiti na slobodu dok rat još traje jer bi se oni najvjerojatnije ubrzo ponovno uključili u borbu. A s druge strane, podizanje optužnice protiv zarobljenih neprijateljskih vojnika koji nisu počinili ratne zločine nema nikakvog pravnog utemeljenja. Dakle, jedina opcija, a i standardna praksa (regulirana međunarodnim pravom), jest da ih se drži u zarobljeništvu do kraja rata, a da ih se nakon toga pusti na slobodu.
Ovdje se javljaju dva prigovora. Prvo, je li sukob između SAD-a i Al-Qa’ide stvarno rat? Da, točno je da se ratovi obično vode između država (što Al-Qa’ida nije), a također je istina da Amerika nikada nije objavila rat tom “neprijatelju”. Međutim, Amerika je vodila mnoge ratove koje nije formalno objavila (npr. u Koreji i Vijetnamu), a isto tako nije evidentno zašto bi bilo pogrešno nazvati ratom vojni sukob između jedne države i neke difuzne, dobro organizirane i krvoločne grupe kao što je Al-Qa’ida. Na kraju krajeva, ta je grupa uspjela izvesti napad u kojem je u jednom danu na američkom tlu bilo ubijeno gotovo tri tisuće ljudi (uglavnom civila), a nema nikakve sumnje u to da je cilj bio (i ostao) nanijeti i daleko veće gubitke.
Drugi je prigovor da je lišavanje slobode na neodređeno vrijeme moglo biti opravdano u dosadašnjim ratovima koji su bili relativno ograničenog trajanja, ali ne i u ovom konfliktu gdje se ne nazire završetak neprijateljstava, a kamoli zaključenje nekog mirovnog ugovora. Da, to jest važna razlika. No ipak, gledano iz američke perspektive, ne bi li bilo neodgovorno kad bi njihova vlast proizvoljno izabrala neki vremenski period (recimo, deset godina) i kad bi proglasila da je “moralno nedopustivo” nekoga držati u Guantanamu dulje od tog “maksimuma”, bez obzira na stupanj rizika da taj zatvorenik nakon oslobođenja sudjeluje u novim terorističkim napadima? Kako bi oni na vlasti kasnije mogli pogledati u oči roditeljima djece ubijene ili masakrirane u tim zločinima koji se nisu trebali dogoditi da je bio primijenjen očigledno potreban oprez?
“Pastiri” iz Guantanama
Nedvojbeno je da treba voditi brigu i o obratnom riziku, naime, da netko tko je potpuno nevin ostane u zatvoru godinama. Međutim, nasuprot vjerovanju mnogih ljudi da je većina u Guantanamu zatočena bez dobrih razloga i da su oni samo pastiri, hodočasnici ili trgovci koji su se jednostavno našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, američki izvori tvrde da su čak i oni zatvorenici koji su bili pušteni na slobodu (zato što su bili smatrani osobama niskog rizika) u znatnom postotku uskoro obnovili svoju terorističku aktivnost ili komunikaciju s terorističkim organizacijama. Navodi se da je to potvrđeno za njih 16%, a da postoji sumnja za još dodatnih 12% – što bi značilo da više od jedne četvrtine bivših zatočenika pokazuje indicije recidivizma. Ako je podatak točan, zdrav nam razum kaže da bi stopa recidivizma onda sigurno morala biti mnogo viša kad bi bili oslobođeni preostali zatvorenici, budući da su oni i dalje tamo zatočeni upravo zato što su smatrani neusporedivo većom opasnošću.
Naravno, ne treba slijepo vjerovati američkim izvorima, ali isto tako ih ne treba odmah otpisati kao očiglednu laž ili propagandu. Ideja da bi američke vlasti godinama držale u zatvoru na Kubi stotine ljudi za koje znaju da su potpuno nevini meni osobno zvuči sasvim nevjerojatno. Uostalom, zašto vlade mnogih zemalja koje su oštro kritizirale SAD zbog Guantanama često nisu pristajale, kad se za to ukazala prilika, prihvatiti te zatvorenike i time ih spasiti od “skandalozne nepravde” kojoj su oni navodno bili izloženi? Nije li odgovor možda u tome da su i te vlade, usprkos svom vrlo glasnom antiguantanamo stavu, ipak bile svjesne da bi davanje utočišta tim “pastirima” bilo nedopustivo kockanje životima vlastitih sunarodnjaka?
Dakako, ne može se isključiti mogućnost da su neki dospjeli u Guantanamo greškom i da su posve nedužni, ali takve tvrdnje ne bi trebalo olako prihvatiti (kao što se često čini) samo na osnovi jednostranog svjedočanstva bivših zatvorenika i izvještaja koji selektivno izostavljaju sve one javno dostupne informacije sa suprotnim implikacijama. Također treba imati na umu činjenicu da, dok zatvorenici imaju očigledan interes davati intervjue medijima i na sve načine dokazivati da im je učinjena nepravda, američke vojne vlasti nisu u poziciji da mogu izaći u javnost sa svim raspoloživim dokumentima naprosto zato što su mnoge njihove informacije iz razumljivih razloga klasificirane. Takva asimetrična situacija kod naivnih promatrača stvara iluziju da treba apsolutno vjerovati onoj strani koja je neusporedivo glasnija i koja traži i dobiva veliki publicitet za iznošenje uvijek novih podataka, prosvjeda i optužbi za kršenje ljudskih prava. Teorije o nevinosti zatvorenika u Guantanamu pogotovo su dubiozne kad je riječ o onih 20 posto preostalih zatočenika, koji nisu otpušteni upravo zato što ih se smatra “najgorima od najgorih”.
Pravo na suđenje?
Ali nije li očigledno da je elementarno pravo bilo koga tko je lišen slobode da ospori razloge svog uhićenja na redovnom sudu? Ne, to nije očigledno. Naprotiv, sasvim je uobičajena međunarodna pravna praksa da oni koji su zarobljeni u ratnim sukobima nemaju pravo osporavati svoj status pred redovnim sudovima zemlje koja ih je zatočila. Treba ovdje još naglasiti nešto što nije dovoljno poznato: svi u Guantanamu imaju načina da ospore svoj status sudionika oružane borbe protiv SAD-a i mnogi od njih su to pravo iskoristili. Također, slučaj svakog zatočenika razmatra se jednom godišnje kako bi se vidjelo treba li revidirati njegov status. Doduše, ti se postupci ne odvijaju pred redovnim sudovima, nego pred vojnim tijelima, ali iz toga sigurno ne slijedi da je konačna odluka nužno unaprijed određena ili da je postupak žalbe samo besmislena farsa.
Čak i u specifičnom kontekstu kontroverznog “rata protiv terorizma” sami su američki redovni sudovi znali izraziti mišljenje u svojim odlukama da sudovi za vrijeme rata trebaju pokazivati suzdržanost i ne uplitati se u ustavne ingerencije vrhovnog zapovjednika oko vođenja rata (što, kako oni ponekad eksplicitno navode, uključuje i pritvaranje neprijateljskih boraca). Naravno, razni su sudovi u raznim slučajevima pokazali različit stupanj spremnosti da prepuste odluke o tim stvarima izvršnoj vlasti, ali usprkos tim neslaganjima, mislim da se može reći sljedeće: različite reakcije sudova ovdje proizlaze iz velike pravne složenosti svih tih pitanja i stoga nije opravdano dosadašnju američku politiku osuditi po ekspresnom postupku, niti je pak proglasiti “evidentnim” pravosudnim skandalom.
Ženevske konvencije
Što je, međutim, s optužbama da su mnogi zatvorenici u Guantanamu bili zlostavljani i da je to grubo kršenje Ženevskih konvencija o tretiranju ratnih zarobljenika? Najbolje je započeti odgovor sljedećim protupitanjem: imaju li ti ljudi doista pravo da im se prizna status ratnih zarobljenika i povlastice koje iz tog statusa proizlaze? Postoje dva razloga da im se to pravo uskrati. Prvo, budući da su se borili na strani Al-Qa’ide, organizacije koja nije potpisnik Ženevskih konvencija, oni ne mogu polagati prava na poseban tretman zarobljenika rezerviran samo za one čija se strana obvezala pridržavati pravila ratovanja. Drugo, njihov se način borbe zapravo sastoji u grubom kršenju pravila ratovanja jer oni ne nose uniforme ili druge prepoznatljive oznake (te time onemogućuju svojim neprijateljima da razlikuju borce od civila), a također njihov je glavni cilj često upravo ubijanje civila. Na temelju tih činjenica mnogi zaključuju da bi bilo apsurdno onima kojima je činjenje ratnih zločina osnovna metoda borbe davati prava koja su uvedena baš zato da bi se motiviralo zaraćene strane da se obuzdaju u vojnim akcijama i da se pridržavaju normi ratovanja te time smanje opasnost stradanja nedužnih civila.
Daleko od toga da su ti argumenti općeprihvaćeni, ali oni imaju stanovitu težinu i moraju biti uzeti u obzir. Još nešto: oni koji tvrde da zatvorenici u Guantanamu ne trebaju imati prava koja prema Trećoj ženevskoj konvenciji pripadaju ratnim zarobljenicima ne smatraju naravno da je zato prema njima dopušteno postupati kako se god hoće i bez ikakvih moralnih obzira ili ograničenja. Ideja je jedino da ih ne treba “nagraditi” za njihov barbarski način ratovanja time da im se svima automatski i bez izuzetka priznaju sve one ogromne privilegije koje proizlaze iz Ženevskih konvencija.
“Pojačana” ispitivanja
Prema tim propisima ratne se zarobljenike čak ne smije uopće ni ispitivati o njihovim ratnim aktivnostima, a onda je jasno da su i tzv. pojačana ispitivanja apsolutno zabranjena. Međutim, ako su ti ljudi članovi organizirane grupe koja i dalje planira buduće spektakularne napade kojima je cilj ubiti ogroman broj civila, pitanje je zašto se ne bi ispitivalo one za koje se sumnja da imaju informacije o tim planovima. I zašto bi se to ispitivanje moralo svesti samo na pristojno postavljanje pitanja koje će najvjerojatnije biti popraćeno potpunom šutnjom s druge strane? Ne bi li u slučaju dramatične i neposredne opasnosti od novog napada s velikim brojem nedužnih žrtava trebalo biti dopustivo primijeniti određenu dozu pritiska u ispitivanjima i na taj način pokušati izvući informacije prije nego što bude kasno?
Ključno je pitanje, dakako, dokle je moralno dopustivo ići u tom pritisku i “pojačanim” ispitivanjima. Mnogi će ljudi biti spremni u određenim situacijama odobriti mjere poput podizanja glasa, agresivnog i prijetećeg ponašanja istražitelja, a možda i sitnih psiholoških trikova, ali većina nas će odbiti svaku pomisao na metode kao što su zabijanje igle pod nokte, amputiranje udova i slično. No gdje točno, ili barem otprilike, treba povući crtu?
Očekujem pitanje nekih čitatelja: možemo li se u najmanju ruku složiti oko toga da su stanoviti postupci koji su korišteni u Guantanamu, kao npr. waterboarding, prešli granicu te da zaslužuju jasnu i univerzalnu moralnu osudu?
Ne. Prije svega, nasuprot onome što mnogi ljudi vjeruju, prilično je sigurno da waterboarding nikada nije bio prakticiran u Guantanamu. Osim toga, postoje jaki argumenti da čak ni taj postupak, kojem su bila podvrgnuta trojica zarobljenika izvan Guantanama, nije bio moralno neopravdan. Ali o tome možda drugom prilikom.
>> Zatvorenici u Guantanamu obožavaju '50 nijansi sive'
