Mjesto objave pravde svjetskog sudišta postalo je svjetsko “mjesto zločina”. Strašna tragedija za izricanja presude šestorici Hrvata trajno je obilježila cjelokupan rad Međunarodnog kaznenog tribunala za područje bivše Jugoslavije u Haagu. Nedopustivo je da se takvo što dogodi i u najgoroj sudnici na svijetu, u iole ozbiljnom i jeftinom sustavu, a dogodilo se na mjestu svjetske pravde pod okriljem Ujedinjenih naroda.
Naredbom suca Carmela Agiusa da se spusti zastor u sudnici kako bi što manje očiju vidjelo dramu u kojoj se gasio život generala Slobodana Praljka nakon što je s prijezirom odbacio izrečenu presudu, na simboličan se način spustio zastor i na djelitelje svjetske pravde za područje bivše Jugoslavije. Premda je odgovornost za to što se dogodilo na tajništvu suda i nizozemskim vlastima.
Stvorili novo kazneno djelo
Osuda šestorice Hrvata u BiH iznad svega je presuda izrečena i hrvatskom narodu u BiH. Njemu je ionako bio ugrožen opstanak. Svi su nešto dobili, osim Hrvata u BiH koji iz dana u dan gube sigurnost i budućnost. Prema zadnjem popisu, udio Hrvata u BiH pao je na 15% te im se razmjerno broj najviše smanjio, dok se kod nekih i povećao. S obzirom na to da je prošao udruženi zločinački pothvat, bez obzira na to je li u njemu sudjelovao i hrvatski vrh, taj pothvat obuhvaća i sve one neimenovane nositelje vojnih i političkih funkcija u BiH koji su bili dio tog UZP-a. I, ovisno o hijerarhijskom položaju, taj oblik odgovornosti obuhvaća sva ona zla koja su se dogodila na području njihove nadležnosti pa i ona za koja nisu znali, a kamoli da su u njima izravno sudjelovali. Stoga je u pravu bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač kad je jučer na HRT-u ustvrdio: “Moramo učiniti sve da ne dođe do kriminalizacije Hrvata u BiH”. Haaška osuda mogla bi samo dati nekritički poticaj istragama i procesima. I Hrvati su činili zločine u BiH te oni kojima se to dokaže moraju za svoja djela i odgovarati. Ali haaška pravda u nemogućnosti da dokaže odgovornost pojedinaca za zločine, uvela je UZP kao neki oblik kolektivne odgovornosti, a osobito je sporan njegov najširi, treći oblik za koji su šestorica proglašena krivima. Premda bez utjecaja na kaznu, što je također inventivno.
Svojedobno, 2011., u povodu presude generalima Gotovini i Markaču, danas pokojni akademik Željko Horvatić uime Hrvatske akademije pravnih znanosti rekao je: “Zajednički zločinački pothvat izmislili su haaški suci” te su kroz svoje presedane (u slučaju Tadić) “svojom definicijom zajedničkog zločinačkog pothvata stvorili novo kazneno djelo”. Ta je pravna konstrukcija zapravo slatki san svakog tužitelja, vrlo rastezljiva kategorija, pa ga tako drugo vijeće Haaškog suda nije našlo za srbijanski vojni i politički vrh čak ni u slučaju Ratka Mladića. A neki iz vrha JNA ni po kriterijima tužiteljstva nisu zaslužili da budu dio UZP-a. Također, u slučaju Mladića nije bilo međunarodnog sukoba, a u ovom slučaju žalbeno vijeće je još i proširilo međunarodni karakter sukoba. Doduše, to ne znači osudu Hrvatske. Na kraju, Hrvatska se (o)branila u BiH. Zar je to zločin!? Osjećaj nepravde bit će tim izraženiji ako je UZP-om obuhvaćena i hrvatska politika, koja je prihvatila sve mirovne dokumente o BiH, Hrvati su se na referendumu izjasnili za BiH, Hrvatska je primila stotine tisuća izbjeglica, vlada BiH održavala je sjednice u Hrvatskoj’..., i onda bi konačni zaključak trebao biti da je sve to rađeno kako bi bila stvorena Banovina Hrvatska. Na koncu, i Tuđmanovi transkripti govore da su se u ratnim okolnostima sve opcije morale uzeti u obzir, ali presudni su bili stvarni politički potezi. Sama presuda šestorici Hrvata, bez obzira i na njezin sadržaj koji ćemo znati tek nakon objave cjelovite odluke, u svakom slučaju nije i osuda Hrvatske kao države članice EU i NATO-a. Sud u Haagu sudi pojedincima, a ne državama. U Haagu se nije sudilo ni bivšem predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, Gojku Šušku i Janku Bobetku, čak i ako se njihova imena spominju u UZP-u. U svakom slučaju, presuda u BiH na međunarodnom planu je opterećujuća i za Hrvatsku, i za sve njezine vlade, koje će morati odgovoriti zašto do pred sam kraj, kad je već bilo prilično kasno, a pogotovo nakon oslobađajuće presude za Gotovinu i Markača, Haag više nije bio njihova briga. Teoretski, postoji mogućnost revizije presude u roku od godinu dana, kao u slučaju Veselina Šljivančanina, ali kako je i odvjetnik Ivo Farčić upozorio, za takvo što potrebna je velika logistika s obzirom na složenost slučaja.
Srbija dobro prošla, a mi?
Dakako, neki naši političari, poput Stjepana Mesića ili Vesne Pusić, mogu likovati što su pobijedili njihovi argumenti, ali će puno više biti onih koji će se pitati koliki je njihov doprinos takvoj presudi. Pogotovo imajući na umu da je Srbija dobro prošla uskraćujući transkripte i druge dokaze Haagu, pa i dogovorom s Carlom del Ponte.
Nažalost, i posljednja presuda izrečena prije zatvaranja MKSJ-a prema onomu što se za usmene objave moglo čuti, ostavila je dojam traljavosti i površnosti. Čuli smo od suca Agiusa da je žalbeno vijeće štošta utvrdilo drukčije od raspravnog, pa i donijelo drukčije pravne zaključke, u korist obiju strana. Čuli smo i da bi im trebalo novo suđenje, ali ga neće biti jer to nema bitnog utjecaja na osudu koja je potvrđena. S obzirom na sve, lako je moguće da su optuženici još i dobro prošli, jer tko zna kad bi se novo suđenje okončalo i s kakvim ishodom.
25 godina - Jadranko Prlić, bivši predsjednik vlade Herceg-Bosne
Kako je bio komunistički dužnosnik, HDZ mu nije pretjerano vjerovao. No, zbog iznimnih sposobnosti ipak je imenovan predsjednikom Vlade Herceg-Bosne. Jadranko Prlić napisao je kapitalno djelo o Herceg-Bosni na 2100 stranica.
20 godina - Bruno Stojić, zapovjednik Stožera obrane HVO-a
Na početku rata, 1992., imenovan je zapovjednikom Stožera obrane HVO-a, 1993. premješten je u Ured za proizvodnju oružja, a uspostavom Vlade Herceg-Bosne postao je prvi predstojnik obrane. Nakon rata nije se aktivnije bavio politikom.
20 godina - Milivoj Petković, bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a
Napustio je JNA prije rata u Hrvatskoj. U malo poznatom rujanskom ratu spriječio je da JNA i srpske paravojne formacije podijele Hrvatsku na dva dijela. Prebačen je u BiH da pomogne u pripremi obrane Hrvata. Bio je i načelnik Glavnog stožera HVO-a.
16 godina - Valentin Ćorić, bivši zapovjednik Vojne policije
Bio je zapovjednik vojarne u Krvavicama u RH, 1992. postaje zapovjednik Vojne policije HVO-a. Potkraj 1993. postao je ministar unutarnjih poslova Herceg-Bosne. Nakon rata bio je ministar unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije.
10 - godina Berislav Pušić, bivši načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika
Ovaj hrvatski vojni zapovjednik iz Bosne i Hercegovine tijekom 1992. postao je časnik Vojne policije HVO-a u Mostaru. U svibnju 1993. godine imenovan je za časnika Hrvatskoga vijeća obrane za suradnju s UNPROFOR-om.
Udruženi zločinački pothvat ( UZP) je protupravan termin koji ne postoji u pravnoj tradiciji kontinentalnog europskog prava ali ni u anglosaksonskom pravu , taj koncept UZP-a omogučava haškom sudskom vijeću da bilo koga osudi bez ikakve dokazane krivnje , naime prema takvom konceptu dovoljno je da si formalno nadređeni nekom tamo vojniku koji je počinio neki zločin da te se proglasi odgovornim za taj zločin pa i tamo gdje ne mogu da dovedu nekoga u vezu sa konkretnim zločinom kao što je bilo u slučaju Praljka onda posežu za tim koceptom UZP-a , prema takvom konceptu nema vojske u nijednom suvremenom ratu koja ne bi mogla biti optužena za UZP , prema tom konceptu bi recimo Amerika odnosno njeni najviši politički i vojni dužnosnici trebali biti odgovorni za UZP nad Vijetnamom ,Afganistanom , Irakom , itd. i to sa nemjerljivo više dokaza .