Subota 15. travnja
Ljudi se ruše od gladi jer smo kolonija EU
U Osijeku se dijelila hrana za 940 obitelji, a procjenjuje se da je čak 10.000 Osječana toliko siromašno da im je potrebna socijalna pomoć. Ništa novo osim jedne pojedinosti, koja je zacijelo i dosad bila poznata ali je mediji nisu isticali. Dakle, naslov o davanju pomoći glasi – “I Hitna pomoć na podjeli hrane jer se ljudi ruše od gladi.” Gdje to živimo? U Africi? Sudeći po brutalnosti i načinu na koji nas zemlje EU iscrpljuju kao koloniju, onda Africi i pripadamo. Ista nacionalna bogatstva koja su oteta afričkim zemljama oteta su i Hrvatskoj, na isti način države EU izvozom hrane na taj kontinent uništavaju afričke seljake kao i hrvatske, i tako dalje. Kako se Hrvatska bori protiv najsramotnije tragedije koja može pogoditi neku zemlju, a to je glad? Tako što svi mediji ohrabruju gladne slaveći rođenje Plenkovićeve princeze, a za nevolje gladnih i sam premijer ima rješenje te bi Europskoj uniji i svijetu mogao poručiti: “U mojoj zemlji ljudi padaju od gladi, pa je nužno da Hrvatska pomogne Ukrajini u reintegraciji okupiranih područja”. A za to njegov prijatelj Stier ima teorijsko opravdanje koje se zove – nova hrvatska paradigma.
Nedjelja 16. travnja
Crkva bi se trebala odreći bliskosti s grabežljivcima
Ruski filozof Solovjev je napisao – da nema uskrsnuća, povijest čovječanstva bila bi povijest grobova. Uskrsnuće poriče pesimizam i očaj što proizlaze iz besmislenosti ljudske egzistencije ako je smrt njezin konačan kraj. Oni koji ne vjeruju u uskrsnuće vjeruju svojim nagonima, pohlepi, đavolskim naumima, okrutnosti, bešćutnosti, nedostatku osjećaja za druge, vjeruju u groblja koja su svršetak i dobra i zla. Među njima su i oni koji su pokrali ovu zemlju i rasprodali je strancima, a gotovo svi odreda nastoje na misama biti što bliže oltaru te za vjenčanja svojih sinova i kćeri ili krštenja unuka nastoje imati najuglednije svećenike. I dok se iz Crkve osipa paljba po medijima, po onima koji obesvećuju ovu zemlju i ugrožavaju njezine tradicijske temelje, u njoj ima i sklonosti bogatunima čija je grabežljivost nijekanje kršćanskog morala. Ona bi se trebala odreći i posljednje težnje za moći koja je čini bliskom s moćnicima bez morala koliko god prema njoj bili darežljivi. Jer, sa svojim božanskim ozračjem upravo su crkve jedina mjesta na ovom svijetu u koja moramo ulaziti bez ovozemaljske namjere, samo s mišlju na život vječni.
Ponedjeljak 17. travnja
Nastavlja se ‘ples s ustaškim kosturima’
Književnik Davor Velnić objavio je u Novom listu tekst o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, a redakcijsko vijeće toga lista žestoko ga je osudilo. Smeta im što autor Deklaraciju naziva “pokušajem hegemonizacije jugoslavenstvom”, odnosno “novom jugoslavenskom nakazom” i “zlom u službi velikosrpstva”, a njezine potpisnike “olinjalom jugoslavenskom nejači”, “četničkim zlom”, “izdajnicima” itd. Velnićev stil nije baš bel canto, ali kako redakcijsko vijeće ima obraza bilo što mu prigovarati kad je u gotovo 90 posto tekstova kolumnista toga lista (a zajedno s vanjskim suradnicima ima ih pedesetak) glavna tema, baš kao i u trajnoj četničkoj propagandi od rata do danas, posve marginalno ustaštvo, nacionalizam i druge slične “opačine” o kojima pišu jezikom gorim od Velnićeva. Tako im Bozanić o istoj Deklaraciji “progovara zmijskim jezikom”, Tihomir je Orešković “političku mudrost skupljao po opskurnim proustaškim, ergo pronacističkim strankama i organizacijama” (teške neistine!), Kolinda nije smjela položiti vijenac na spomen-ploču u Bleiburgu (!!!), Hrvatska se “kupa u mržnji” i nastavlja “ples s ustaškim kosturima”, “Rijeka koja miriše pod Obersnelom počinje vonjati pojavom njegova protukandidata” itd. Novi list i Deklaracija – nema razlike.
Utorak 18. travnja
U BiH nekritički Arape prihvaćaju kao braću
Arapi se sve više naseljavaju u Bosni i Hercegovini. Netko će reći – dolaze svoji svojima. Ali osim vjere, Bošnjaci s njima nemaju nikakve srodnosti. Muslimani u Bosni i Hercegovini Hrvati su i Srbi koji su se islamizirali, a vjeru su primili od Turaka koji su indoeuropski narod, dok su Arapi semiti. I dok Bakir Izetbegović i drugi ekstremni islamisti Arape nekritički prihvaćaju kao “braću”, ima glasova koji izražavaju veliku zabrinutost za budućnost “arapske” BiH. Tako renomirani profesor arapske književnosti i filologije, akademik Esad Duraković, piše: “Ovdje već imamo importovane ‘misionare islama’ raznih vrsta, koji svojim djelovanjem problematiziraju tradicionalni bošnjački kosmpolitizam i idu naruku upravo onima koje još uvijek nosi inercija agresije do ostvarenja ciljeva koje su postavili”. Prema njemu, riječ je o projektu, o “masovnoj kupovini grunta”, te će “u zemlji čiji jedan entitet je prenapučen selefijama, paradžematima, ahmedijama, šiitima” dodikovska a i hadezeovska politika dobiti dodatni argument za secesiju. Tako bi Bosnu mogli uništiti oni koji je najsrčanije brane, Bošnjaci skloni “braći” Arapima, koji bi ih kad-tad odbacili kao strano tijelo u etnikumu kojemu ne pripadaju.
Srijeda 19. travnja
Hrvatska kultura kao hrvatsko gospodarstvo
Čitam naslov: “Hrvatska kultura i te kako može potaknuti gospodarski razvoj”. O toj temi raspravljalo se na trbini u auli Sveučilišta u Zagrebu, a sudionici su bili sama sirotinja na čelu s Ninom Obuljen. Ne sirotinja po vlastitom džepu, nego po društvenom utjecaju. Što to može potaknuti kultura u kojoj pisci nemaju čitatelja, filmski i kazališni glumci gledatelja, operni pjevači slušatelja, galerije i muzeji posjetitelja, u kulturi kojoj su slikarima jedini kupci završili u zatvoru (Ivo Sanader i Nadan Vidošević), u kojoj se redatelji hvale kako su im filmovi bili na pedeset (beznačajnih) festivala a u Hrvatskoj imaju otprilike toliko gledatelja, koja financira apsurdno kazalište na otoku bez stanovništva jer je Šerbedžija ucjenjuje svojim srpstvom, koja se nađe u središtu pozornosti tek kad jugoljupci zakotrljaju jezične balvane, kad se ministrica Obuljen popiški po nekoj ostavštini svoga prethodnika Hasanbegovića ili kad kulturnjaci koji ne zarađuju ni kune i nemaju svoje publike dignu dreku kad ima država nešto uskrati. Stoga je naslov spočetka trebao glasiti – “Hrvatska kultura i te kako sliči na hrvatsko gospodarstvo”.
Četvrtak 20. travnja
Potokom ‘ugroženosti’ žubore honorari
Nevjerojatno je kako je žilav mit što su ga desetljećima promicali intelektualci izrazito jugoslavenske orijentacije (Matvejević, Šerbedžija...) pokazujući tako svoju političku ispravnost ali i prokazujući nacionalizme u sredinama u kojima su živjeli ili žive. Tako reći cijeli život su se kitili izjavama – u Beogradu sam ustaša, u Zagrebu sam četnik, a zapravo su se borili za što veće tržište u Jugoslaviji i za što bolju prođu svoje genijalnosti i neprispodobivosti. Nasljednike imaju i u novim naraštajima, pa tako sve popularniji mladi glumac Dado Ćosić kaže: “Tata mi je Srbin, mama Muslimanka. Kad bih u Dubici bio sa Srbima bio sam balija, a s Muslimanima sam bio četnik. U Zagrebu sam bio glupi Bosanac”. Možda je dečko imao neka neugodna iskustva, ali nigdje to nije opća pojava. U Zagrebu, na primjer, ima glumaca i Srba i Muslimana, a i gostuju iz Sarajeva i Beograda, i obratno, i baš nikad se ne čuje da je bilo nesnošljivosti. No mladac je imao dobre učitelje pa zna kako se lakše stiže do uloga i kako potokom “ugroženosti” prema bankovnom računu žubore obilni honorari.
Petak 21. travnja
Nabacivanje blatom odvraća i od sporta
Umro je velikan sportskog novinarstva Tomislav Židak. Njegovu kolumnu na kraju priloga Jutarnjeg lista čitao sam ovako – listam, evo Jurice Pavičića, pročitam naslov i preskačem, evo Miljenka Jergovića, preskačem, evo Ante Tomića, preskačem, i na kraju evo nenadmašnog Židakova štiva i čitam s užitkom. No koga je iza sebe ostavio? Sve su naše a i mnoge strane novine navalile na suca utakmice Real – Bayern. Gledao sam po deset puta sva tri sporna trenutka i vidio da je sudac bio u pravu. Ni pri jednome golu Ronaldo nije bio u zaleđu, Vidal je dobio drugi žuti (crveni) poslije rušenja zbog kakvog je za Bayern dosuđen jedanaesterac. I gotovo nema velike utakmice na koju se novinari neće nabaciti s bar malo blata, ali su nepodnošljivi i u drugim temama. Neki primjeri – vođa pobune protiv Ronalda Modrić, a pobune nigdje, u West Ham je dosad otišla gotovo cijela hrvatska reprezentacija, a neće otići nitko, Messi, Ronaldo, Neymar i druge veličine u posljednja dva mjeseca promijenili su deset klubova. I tako čitam sportske stranice – listam i preskačem, listam i preskačem, listam ali Židaka više nema – Bog mu dao pokoj duši.
>> Erdoğan želi stvoriti 'mini' Otomansko Carstvo
