Ovih dana obilježena je 30. obljetnica povijesne humanitarne akcije "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu" koja je spasila Hrvate iz srednje Bosne. Stiješnjeni na malom prostoru, oni su mjesecima bili u potpunoj blokadi i okruženju višestruko nadmoćnije Armije BiH te su, izloženi ratnim užasima i golemoj patnji, počeli gubiti nadu da će im stići pomoć i da će uopće preživjeti. A onda su im konvojem od stotinjak kamiona, koji je iz Zagreba krenuo 10. prosinca 1993., a u Novu Bilu ušao deset dana poslije, dopremljeni hrana i lijekovi, što se smatra presudnim trenutkom za opstanak Hrvata u srednjoj Bosni. Idejni začetnici humanitarnog konvoja bili su Slobodan Lang, Ante Damjanović, Branko Čulo i Ivan Bagarić. Sjećanje Ante Damjanovića na te dramatične dane, objavljeno na njegovu Facebook profilu, objavljujemo uz njegovo dopuštenje.
Slobodan Lang i Branko Čulo su autori knjige dokumenata i svjedočenja sudionika humanitarnog konvoja "Bijeli put za Novu Bilu". U toj knjizi sam i sam objavio sjećanja u priči Bijeli put u crne dane. 20. prosinca je trideseta godišnjica dolaska konvoja u Novu Bilu. Učinilo mi se da bi imalo smisla podijeliti ta sjećanja na ovaj humanitarni konvoj, koji je napokon otvorio humanitarne koridore po cijeloj BiH. Nova bolnica u Novoj Biloj je takodjer iznikla na dobru kojeg je u Lašvansku dolinu donio ovaj humanitarni poduhvat.
Bijeli put u crne dane
Upozorenje: priča je dugačka gotovo kao sam konvoj
Kako je počelo
Slobodan Lang, kojeg sam neke od ratnih godina prozvao Premudrim, podsjećao me uvijek na neke od Singerovih antiheroja. Gonjen vlastitim sudbinskim kovitlacima i uspomenama, često neshvaćen, neobičan i nesebičan, ali definitivno je bio čovjek tople duše, nepopustljiv i nepokolebljiv na putu dobra. Njegove tople oči i gegav hod velikog toplog medvjeda uvijek bi mi, pri svakom susretu, natjerali osmjeh na lice, čak i onda kada bih znao da će to značiti pokorno slušanje njegovog ustrajnog, i često nekratkog razlaganja bilo koje situacije. Otpočetka se odrekao zaštite svojih godina, stoički podnoseći moje, i ne samo moje, sitne bezobrazluke i podvale.
Premudri je potpuno odudarao od humanitaraca tog vremena. Nije imao moćni terenac, nije imao vozača ni tajnicu, nije spavao po hotelima, nije hodao po skupim ručkovima. Nije imao dnevnice ni od koga. Spavao je gdje je stigao, jeo je što je imao, prebacivao se kako je umio. On je potpuno demokratizirao humanitarni rad dajući svojim primjerom svakome priliku da prema svojim mogućnostima učini nešto dobro. Svi su bili pozvani. On je humanitarna verzija Željka Malnara. A i Malnarovi ministri bi se sjajno uklapali u galeriju živopisnih likova koji su uz Premodruga činili mnoga dobra.
Upoznali smo se nakon prvih demokratskih izbora na barikadama kada smo dizali neku lokalnu komunalnu bunu. Ponovni se susret dogodio u vremenu hrvatsko – bošnjačkog rata. Izludjivao me je svojom polemičnošću o svemu i svačemu. Izluđivao nas je sve zajedno svojim nespavanjem. Uvijek je bio spreman za pokret i akciju.
Ukoliko bi mu i na tren ponestalo entuzijazma kraj njega je bio neumorni, kao sjena vjerni i tihi hodač Branko Čulo zvan Duh Sveti, koji bi u tili čas negdje kraj puta prepoznao znakove dobra i nade, i onda bi zajedno nastavljali dalje. Taj topli, neobični par, idealan je predložak omiljenom crtanom filmu "A je to".
Oni su najčešće mnogim ostavljenim i ojadjenim ljudima bili prvi, a ponekad i jedini vjesnici nade. U svojim lutanjima bosanskohercegovačkim jadom i čemerom i sam sam sretao ljude bez ikakve nade. U nemogućnosti da im ponudim išta više od obećanja da ih neću zaboraviti i da ću se opet vratiti, posezao bih za Premudrim i Duhom Svetim. Vraćali smo se najčešće kao Trojstvo bespomoćnih, spremnih slušati njihovu tugu i vraćati im se opet, iznova. Možda to nije bilo puno, ali je često bilo jedino. Ili, jedino moguće. Bio je to odnos uzajamnog povjerenja i bespomoći s izgubljenim i beznadnim ljudima u zagubljenim selima na koje se može samo nabasati.
POVEZANI ČLANCI:
Današnjem vremenu je potpuno neshvatljiva pojava hodača kao načina komuniciranja sa svijetom. Ljude koji to čine smatra se iščašenim lunaticima. A to su ljudi koji nemaju ništa do li vlastitog prijegora, kvrgavog štapa i poderanih cipela. I oni uvijek moraju ići dalje. U onom zlovremenu bio je to jedini način da se skrene pozornost na ostavljene i zaboravljene. Duh Sveti, Branko Čulo, tih i nevidljiv poput svakog duha, a opet sveprisutan, u miru i tišini prohodao je od Vukovara do Dubrovnika, od Vukovara do Haaga, od Vukovara do Vatikana. Dao je u tišini sve što je imao – svoje žuljeve, molitve, poderane cipele... Zauzvarat je bio čašćen dirljivim susretima sa onima koji su znali prepoznati njegov bezglasan napor na kakvoj pogazi pokraj puta.
Drugi par začudnih svatova u ovoj priči su dva liječnika, Duvnjaka, dr Ivan Bagarić i dr Ivan Šarac. Bagarić je bio nepopravljivo bučan, tenutno zapaljiv na svaku nepravdu, divlji i neobuzdan kao Muflon, kako smo ga zvali, silovit u reakciji, najrezolutniji medju nama u krčenju sistemske bešćutnosti. Ivan Šarac je bio tihi, mirni i precizno učinkoviti čovjek kojem je, pokoj mu duši, riječ bila dukat. Njegova ozbiljnost je bila legendarna do te mjere da se za njeg niti jedan nadimak nije zalijepio.
Taj skup posve običnih i neobičnih ljudi stvorio je ideju Bijelog puta. Bilo je to vrijeme potpune vojničke bespomoći zaraćenih strana, skoncentriranih na iznurivanje protivnika a svako napuknuće obruča bila je realna prijetnja pokoljem onih koji su se nalazili unutar napuklog obruča.
Svijest o opasnosti novog Vukovara nije nam dala mira. Smatrali smo da je naše pravo i obveza da spriječimo novi Vukovar. Smatrali smo da ljudi iz enklave Lašvanska dolina imaju pravo na život, na pomoć. Smatrali smo ako učinimo legitimnim pravo pomoći Lašvanskoj enklavi da ćemo na taj način učiniti legitimnim pravo pomaganja bilo kojoj enklavi, bilo kojeg naroda – i Srebrenici, i Žepču, i Bihaću i Kiseljaku....Smatrali smo da tim unesrećenim ljudima izloženim pogromu možemo donijeti nadu koju im ne mogu ili ne žele donijeti politike - domaće i svjetske. Samo smo prepoznavali i poštivali osjećaj napuštenosti i zaboravljenosti kod ljudi.
U Lašvansku dolinu me tjerao vlastiti nemir i iskustvo Vukovara koji mi je umro praktično pred očima – na položajima ulice Bana Jelačića u Vinkovcima. Otkako sam došao u BiH pokušavao sam se ukrcati u helikopter, jedini način kojim sam moga doći u Lašvansku dolinu. Iz meni nepoznatog razloga uvijek su se pojavljivali u zadnji čas neki problemi koji bi priječili odlazak.
Ipak, potkraj rujna 1993. ukrcao sam se u helikopter. Radosno sam dočekan od svećenika i liječnika u Novoj Biloj, Kod ostalih sam uglavnom izazvao podozrenje, jer kakav je to čovjek koji iz čista mira želi doći u okruženje iz kojeg mnogi žele otići.
U bolnici u Novoj Biloj šok – improvizirana bolnica je smještena u crkvi u Novoj Biloj. Spojene su po dvije crkvene klupe i to je bio krevet i za najteže ranjenike. Enklava je plitka i praktično je svaku točku u enklavi bilo moguće dosegnuti snajperskom vatrom pa su se i pogrebi uglavnom odvijali noću.
Pokazalo se da rat žrtava nije ništa manje krvav i brutalan od rata sa agresorom. Postoji ipak jedna bitna razlika u odnosu na rat sa Srbima. U ratu sa Srbima većina rana su bili posljedica ranjavanja krhotinama topničkog streljiva. U ratu Muslimana (tada još nisu bili Bošnjaci) i Hrvata rane su bile prvenstveno od pješačkog naoružanja. Praktično je onaj koji je pucao vidio svoju žrtvu i teoretski je žrtva mogla vidjeti svog napadača. Smrti se doslovno gledalo u oči. To je ono što ovaj rat čini još strašnijim, posebno ako se znade da broj civilnih žrtava nije bio ništa manji nego i u onom ratu koji je prethodio svim ratovima. Kako je topničkog streljiva bilo malo tako je i neoprez bio veći medju civilima, a nažalost i medju djecom. Tako je jedna granata ispaljena s položaja ABiH u jednom trenutku, ne slučajno, ubila osmoro djece na dječijem igralištu u Vitezu.
Liječnici u Novoj Biloj su bili pod strahovitim pritiskom – nije bilo liječnika, smještajnih uvjeta, medicinske opreme, lijekova, nije bio moguć transport najtežih ranjenika koje zbog neopremljenosti nije bilo moguće adekvatno medicinski zbrinuti. Bio sam u nekoliko navrata svjedokom mučnih utovara i istovara najtežih pacijenata u kamione i iz kamiona, jer bi transport u splitsku bolnicu bio u zadnji čas otkazan zbog razno-raznih izlika UNPROFORA. Trojica kirurga praktično danonoćno nisu izlazili iz operativnih sala. U zajedničkoj sobi na radnim sastancima su se povremeno dogadjale teške drame i svadje zabrinutih i premorenih liječnika. Nada je kopnila.
Dobri duh tih teških dana u Lašvanskoj dolini bio je legendarni fra Franjo Grebenar - Grebo. Onako razbarušen bio je uvijek oran za kakvu pošalicu, za pjesmu i druženje. Pamtim priču kada mu je nakon pogreba obitelj pokojnika nudila novac, kako je to uobičajeno u mirnodopskim vremenima. Fra Grebo je to, naravno, odbio a sutradan je iza oltara poručio da svećenicima, dok traju izvanredne ratne okolnosti, ne treba davati nikakav novac, niti bilo što drugo za svećeničke usluge osim, eto, ako se koja cigareta, dajbože, gdjegdje zatekne. Cijena jedne kutije cigareta u tom vremenu je bila 25 maraka.
Sjetio sam se Grebine žudnje za cigaretom u razgovoru kojeg smo dr Bagarić i ja vodili sa ministrom Šuškom, upoznajući ga s idejom Bijelog puta. Kad je pitao što bi prvo mogli napraviti za napaćeni narod Lašvanske doline, rekao sam: u Hercegovini sigurno ima dosta duhana. Uz hranu im bacite koju balu duhana i bit će to jasniji znak podrške nego ikoji drugi. Bacanje duhana je izazvalo erupciju oduševljenja. Bio je to dogadjaj o kojem se pričalo više nego o dostavi paketa sa hranom. Neke od tih bala su pale i na teritorij po kontrolom ABIH, čime je postignuta neka pravična pušačka ravnoteža na obje strane.
POVEZANI ČLANCI:
Informacije o patnjama i stvarnom životu u enklavi teško su dopirale do hrvatske javnosti. Svi su znali za prestrašne Ahmiće ali nitko nije znao i ne zna još uvijek u dovoljnoj mjeri za Dusinu, za Šušanj, Ovnak, Bilivode, Miletiće, Bikoše... koji se takodjer događaju u vremenu Ahmića. Stoga smo, znajući da hrvatska javnost ne zna dovoljno o stradanju Hrvata iz Lašvanske doline, formirali jednu radnu skupinu sastavljenu od lokalnih svećenika, liječnika i novinara kako bi pripremili jedan dramatičan pregled svih dogadjanja na tom prostoru, u želji da hrvatskoj javnosti približim patnje i stradanja srednjobosanskih Hrvata.
Moj povratak iz Nove Bile uslijedio je nakon 40-ak dana boravka u Novoj Biloj. Vratio sam se u Mostar prvim helikopterom koji je po mom odlasku doletio u Novu Bilu. U Bolnici na Bijelom brijegu čekali su dr. Bagarić, dr. Lang i Branko Čulo. Dr. Bagarić je simbolički povukao na zemljovidu bijelu crtu od bolnice Bijeli Brijeg do crkve-bolnice Nova Bila, nazvavši je Bijelim putem. Tako je krenuo projekt Bijeli put.
Shvatili smo da Bijeli put kao projekt možemo organizirati samo iz Zagreba. Na putu do Zagreba Bagarić, Lang, Čulo i ja, žestoko debatiramo o projektu. Svraćamo u Makarsku na kavu. Premudri se po običaju iznenadno izgubi. Vraća se iznebuha sa ogromnim brancinom, trijumfalno ga podiže i kaže: ovo je riba koja će spasiti Hrvate Srednje Bosne! Kako smo svikli na svakojake njegove ideje – ne reagiramo. Čekamo nastavak. Kaže – okupit ćemo liječnike koji su članovi hrvatske vlade i njihove supruge koje će spoznati u kakvim uvjetima žive djeca, ranjenici, njihove kolege liječnici…i sav narod u enklavi, a kad to čuju i vide učinit ćemo ih odgovornim za spas Hrvata Srednje Bosne.
Na večeri u konobi Orsan, sjajnog dubrovačkog ugostitelja Nikole Gverovića, bili su ministiri Hebrang, Njavro, Granić potpredsjednik Vlade Kostović, Zdravka Bušić i dr. Mirjana Kujundžić - Ured Predsjednika Republike te prof. Matko Marušić i prof. Marko Radoš, odreda ljudi s kojima smo i inače suradjivali na raznim projektima. Bila je to u tom trenutku uistinu kritična koncentracija ljudi koji su se stavili projektu Bijeli put na raspolaganje. Krenula je kampanja za spas Hrvata Srednje Bosne.
Premudri, Bagarić i ja smo bili gosti HTV-a u udarnom terminu u emisiji Krupni plan. U Lašvanskoj dolini je ta emisija razbuktala nadu. Po prvi put su povjerovali da nisu sami, da stvarno dolazimo, s lakoćom u srcu i u velikom broju
Emisija je pokrenula pravu lavinu dobra i nesebičnosti. Ljudi iz cijele Hrvatske ali i iz cijelog svijeta su zvali i nudili pomoć. Sa stanjem smo upoznali, kako se to kaže, sve ključne političke faktore u Hrvatskoj. Predsjednik Tuđman nam je odredio požrtvovnu Zdravku Bušić, kao osobu koja će u njegovo ime rješavati sistemska uska grla. Pamtim u tim danima suze predsjednika Tuđmana na vijest o padu Vareša, što smo mu na sastanku desetak dana prije i nagovjestili. Bio je iskreno potresen.
Tražili smo i od dobrog sluge Božijeg, omiljenog kardinala Kuharića, da se pismom obrati tajniku UN "časnom Koptu" Bhutros Bhutros Ghaliju. Kardinal je samo rekao: napišite pismo koje kardinal može potpisati i ja ću to učiniti. Potporu su dali i HAZU i zagrebačko Sveučilište. Premudri je ustrajno pleo mrežu. Nitko više nije mogao reći da nije upoznat sa dramom na krvavoj srednjobosanskoj ratnoj pozornici.
Željeli smo da Bijeli put bude nacionalni projekt izvan bilo kakvih političkih rovova pa smo stoga inzistirali da nositelj projekta, uz inicijativu Bijeli put, bude Kruh svetog Ante. Bagarić i ja smo razgovarali sa fra Božom Blaževićem i njegovim zamjenikom fra Stipom Karajicom, nakon početnog opreza i zazora zdušno su pružili ruku suradnje. Damir Zorić, potpredsjednik Hrvatskog sabora je aktivirao relacije koje je izgradio kao, voditelj Ureda za prognanike i izbjeglice, pa je sa direktorima Zagrebačkih transporta Stankom Konzulom i Antom Čičinom Šajnom dogovorio kamione a hranu sa direktorom Andrašecom iz Podravke. Odaziv je uistinu postao takav da je zahtijevao ozbiljnu organizaciju. Legendarni trener najuspješnijeg hrvatskog stolnoteniskog (a vjerojatno i uopće sportskog) dvojca Dragutin Šurbek – Tova Stipančić, Herman Vukušić, imenovan je zapovjednikom konvoja.
Kako je završilo
Konvoj je rastao iz sata u sat. Bez obzira što nismo imali suglasnost UNPROFORA i bošnjačke strane, pala je odluka da se s konvojom krene računajući da ćemo znati izvršiti pritisak na svjetsku medijsku i političku javnost koja će nam na kraju morati osigurati prolaz. Pa nosili smo samo kruh i nadu. Tražili smo samo da se nigdje i nikome više ne ponovi Vukovar. Tome se nitko čovječan nije mogao suprotstaviti, ili barem nije dugo mogao odoljevati.
Kada je konvoj prešao hrvatsku granicu, svaki gradić iz Hercegovine je želio dati svoj obol, poslati neku pomoć, poneki kamion. Bio je to svehrvatski projekt. Nakon sjajnog dočeka u Tomislavgradu, na Vranu je konvoj prošao ispod čudesno bogate i velika duge.
Naravno da je Duh Sveti, Branko Čulo, u tome prepoznao prelijepu Božiju razglednicu potpore. Nitko više nije dvojio u konačan uspjeh.
Ipak, odgovor s muslimanske strane još uvijek nije stizao, a UNPROFOR se kao i uvijek držao hladno, suzdržano i nadmeno.
Bagarić se sjetio da je duvanjska fratarska legenda, fra Ferdo Vlašić, u Foči robijao zajedno sa Alijom Izetbegovićem. Pitali smo fra Ferdu, kojeg sam onako sitnog volio zvati svojom Fratrinom, bi li se htio javiti Aliji, s kojim je tijekom robijanja izgradio vrlo prijateljski odnos.. Ferdo se nećkao. Na kraju smo ga slomili. Nazvao je Aliju i Alija mu se javio.
Ferdo je nakon razgovora bio vrlo zdvojan. Ljut. Alija je obećao siguran prolaz, ali je Ferdu suočio sa činjenicom da je, čini mi se, 13 muslimanskih religijskih prvaka bilo zatočeno i opljačkano u Konjicu od strane HVO-a. Fra Ferdo je bio ponosna, čestita starina i teško je podnosio da bilo što i bilo koga moli, a kamo li da mu se predbacuje nedjela njegovih sunarodnjaka. Ipak, Aliji je ipak rekao da će i on, kao najstariji, biti u konvoju. U trenutku priključenja konvoju imao je 73 godine.
Iz Lašvanske dolina krenuo je val nestrpljenja i gromke radosti. Spoznala su da nisu sami, da nisu ni ostavljeni ni prodani. Otpočelo je pravo, kako je fra Zoran Livančić rekao, radosno predbožićno bdjenje i iščekivanje konvoja.
Sudionici konvoja su bili odasvud, a na sudioništvu su ih motivirali različiti razlozi. Većina ih je išla čista srca pokazati solidarnost bližnjem u nevolji. Neki su bili podrijetlom s tih prostora pa su tako htjeli pomoć svom kraju. Nekima su u Lašvanskoj dolini ostale obitelji i smatrali su da će se u konvoju već stvoriti neka mogućnost da ih izvuku iz obruča smrti. Mnogi su bili zanijeti idejom dobra i nisu očekivali da će ikome pasti na na pamet ugroziti ljude u tom njihovom plemenitom nastojanju. A bilo je i onih koji su smatrali da je konvoj neka vrst realty showa u kojem bi moglo biti ludo uzbudljivu. Ti su, srećom, u Rami odustali od daljnjeg puta.
Na mjestu zvanom, koje li ironije, Ljubavna stijena ušli smo u sivu zonu u kojoj se moglo stradati od metka obiju strana. Na ulazu u Uskoplje, u zoni kontrole Armije BiH dogodili su se prvi incidenti, bez obzira na pratnju UNPROFOR-a. Dogodilo se prvo puškaranje i otimačina. Novinarki HTV-a, Silvani Menđušić su tako oteli kameru i prijetili nožem, nekim drugim sudionicima također.
Na prelijepom planinskom prijevoju Pavlovica smo zaustavljeni kako bi pripadnici ABIH izvršili pregled konvoja. Radili su to s odugovlačenjem i sa podosta teatralnosti. Noćili smo u kamionima, okruženi osiguranjem pripadnika ABIH s obje strane konvoja. Iza rasporedjenih vojnika dolazili su stanovnici okolnih mjesta iz znatiželje i/ili gnjeva. Sudionici konvoja su brzo uspostavili blizak kontakt sa pripadnicima ABIH, dijeleći im cigarete i hranu iz vlastitih zaliha. Kad su ponestale osobne zalihe pripadnici ABIH su promijenili prijateljsko držanje i tražili ultimativno da im se dade još hrane i cigareta. Nestalo je ljubaznosti, jer, valjda, nužda zakon mijenja.
Sutradan je na Pavlovici osvanulo prekrasno, hladno zimsko jutro. Mraz je pao poput snijega. Iza planinskih vrhova promaljalo se krvavo sunce obasjavajući nadrealističnim bojama nepregledan konvoj. U kamionima je bilo hladno. Ljudi su jedva dočekali jutro da podbuhli i modri protegnu noge.
Oficir ABIH koji je vodio pretres konvoja bio je neobično blagoglagoljiv. Pričao je svoj, kako kaže, neobičan san. Usnuo je, kaže, da mu neki glas niotkud govori da obrati naročitu pozornost na kamion broj 66, jer, da se u njem nalazi skriven vojni materijal. Ispočetka, kaže, nije pridavao značaj tom neobičnom glasu, ali sad je posve siguran da taj glas ne smije zanemariti. Njegova teatralnost nije slutila na dobro. I, gle čuda, kao u kakvoj lošoj iluzionističkoj predstavi, on je stvarno pronašao neki vojni materijal, za kojeg ni danas ne znam što je bilo (netko reče – trotilni metci?) i tko ga je i kako, kontrolama usprkos, ukrcao.
Odgovoran i pedantan do bola, Herman Vukušić je policijskom strogošću inzistirao da se prekontrolira svaka stvar kako se ideja ne bi kompromitirala i kako se ne bi ugrozilo živote ljudi u konvoju. Tko je nepoznat netko? Je li bio u dosluhu sa unutarnjim glasom oficira Armije BIH koji ga je ujutro uputio na kamion 66? Ili je naprosto kakva "naša" budala koincidirala sa stvarno postojećim unutarnjim glasom oficira ABIH?
Vijest o pronadjenom vojnom materijalu u 66. kamionu protutnjala je konvojem poput požara. Zastupniku u BiH parlamentu Baraću je trenutno udarila krv iz nosa. Pa što to radite? Jeste li poludjeli? Hoćete li da nas sve pobiju? – predbacivao je. Uslijedio je trenutno, dodatno, zahladjenje odnosa izmedju sudionika konvoja i njihovih čuvara iz ABIH. Bosanske radio postaje su govorile o "ratnom konvoju". Naravno, da takva etiketa nije slutila ništa dobrog ni konvoju ni sudionicima. Strah je porastao za koju oktavu.
Odlazim do dragog Ferde Vlašića. Zatičem fra Iku Skoku kako brije fra Ferdu u kamionskoj kabini, modrom od studeni. Pitam - Ferdo kako je? Nije dobro! Ne valja! – odgovara Ferdo. Pa što ne valja, dobri moj Ferdo, pitam ga. Sve ide prelagano, a sve što ide prelagano Bogu nije drago! – odgovara stari mudrac. Bog voli žrtvu, muku. Tek ako je nešto s mukom stečeno ima neku vrijednost i u ljudskim i Božijim očima.
Vodstvo konvoja pregovara o nastavku puta. Pristaju na sve uvjete predstavnika ABIH, i napokon nastavljamo put.
S ulaskom u Novi Travnik počinje špalir s lijeve i desne strane ceste. Ljudi pozdravljaju i plaču. Plaču i sudionici konvoja. Veličanstven doček u Novoj Biloj. Sreći nema kraja, i teško je reći tko je sretniji – mi koji smo došli ili oni koji su nas tako dugo i željno čekali. Nitko suze radosnice ne suspreže.
Kaže fra Grebo: Nu ti njega! On stvarno opet došo! Došo Grebo! Jašta već došo! – odgovaram Grebi grleći njega i njegovu vjernu sjenu, samozatajnog i radišnog kapelana fra Zorana Livančića.
Kratko uživanje u zajedničkoj sreći obostrano izgubljene i ponovno pronadjene subraće. Treba poći kući. Nemamo pravo pojesti više nego smo donijeli. Naša prisutnost opterećuje kompletan sustav života, obrane.
Jedan britanski oficir ističe da moramo poći jer je u tijeku ofanziva ABiH na linije HVO na cijelom prostoru BiH, a da je dolazak konvoja odgodio tu ofanzivu. Obećali su, kažu, ABiH da konvoj u enklavi neće boraviti dulje od dva dana. Moramo poći, ne smijemo postati pretežak teret onima zbog kojih smo došli.
Sastanak u pilani Sebešić u Novoj Biloj. Sudionici konvoja slute i znaju da povratak znači još veću opasnost. Neki razmišljaju o povratku helikopterom, ne znajući da se na helikopter puca i u dolasku i u odlasku. Jasno je da nemamo izbora. Moramo istim putem kojim smo i došli. U dubini duše znadem da naši gubici neće završiti na Silvaninoj kameri. Znam da će i Ferdo i Bog osobno će biti zadovoljni. Bit će još muke.
Opraštamo se s onima radi kojih smo došli. Svi su u grču i u nekim svojim mislima. Na licu im se čita misao – vi odlazite a mi ostajemo. Neki se pokušavaju ukrcati u konvoj i pobjeći sa nama. Vojnici ih vrlo odlučno i rezolutno rastavljaju, sprečavajući ih u tom naumu. Postaje mučno. Opet suze, samo nisu više radosnice. Odlazimo tjeskobni i nesretni. Mi odlazimo a oni opet ostaju u grotlu, takodjer nesretni. I na nišanu.
Povratak ispočetka protiče bezbolno, ali u nekoj zlokobnoj tišini. Zlokobnu tišinu u jednom trenutku na izlazu iz Vakufa dokida uniformirani muškarac koji s puškom istrčava iz dvorišta, prepoznajemo njegove ubilačke namjere. Vozač nekako uspijeva postići najveću moguću brzinu, a vojnik počinje bjesomučno pucati na naš kamion. Zahvaljujući spretnom i hrabrom vozaču uspijevamo se izvući do Ljubavne stjene.
U zaklonu Ljubavne stijene je parkirano UN oklopno vozilo. Pokraj njega s dalekozorom u ruci razvoj situacije promatra pukovnik Wiliamson, neugodan, bešćutan i bahat čovjek. Objašnjavam mu da smo napadnuti, da je pucano i na naš i na druge kamione i da sam siguran da ima ranjenih i mrtvih, jer smo mi prvo vozilo u koloni na koje je pucano. Ignorira me. Naprosto ne reagira, kao da me niti nema.
U taj čas se nazire kamiončić kojim upravlja, ispostavit će se, Ante Vlaić, sa suputnikom Japancem za kojeg nitko ne zna otkud se pojavio. Navodno je novinar. Vlaićev kamion vrluda s jedne strane ceste na drugu, s bolno ječećom sirenom. Kamiončić odjednom staje. Sirena zlokobno cvili i dalje. Nitko ne izlazi iz kamiona. HVO i ABIH se topnički žestoko prepucavaju. Molim Wiliamsona da me prebace do kamiona koji je od Ljubavne stijene udaljen nekih 400 metara. Bojim se, kažem mu, da su ljudi mrtvi ili ranjeni. I nadalje me apsolutno ignorira, okružen na svojim nagotovs spremnim vojnicima. Shvaćam da moram sam do vozila. Tek kad su vidjeli moju odlučnost da odem sam, na pola puta me sustižu i puštaju u oklopno vozilo. U Vlaićevom kamiončiću neprekidno tuli sirena. Njegova glava je naslonjena na volan i pritišće sirenu. Ante Vlaić je očito mrtav. Ne pokazuje znakove života. Japanac sjedi skamenjen pokraj njega, nesposoban da se pomakne.
Britanci pomažu iznijeti tijelo pokojnog Vlaića. Japanac je napokon prohodao i ulazi u vozilo. Wiliamson izdaje zapovjed da se zaustavi konvoj i vrati u UNPROFOR-ovu bazu u Uskoplju.
Fra Ferdo je, naravno, u pravu. Da nije bilo toliko muke i patnje vjerojatno nikad ne bi niti spoznali značaj Bijelog puta niti snagu zajedništva i solidarnosti koju je pokazao cijeli hrvatski narod. Jedan mrtav i tri ranjena sudionika, puno straha – je li to malo, dobri moj Ferdo?
U konvoju su, prema popisu koji mi je predočen sudjelovale 143 osobe. Bilo je liječnika koji su htjeli ostati u Novoj Biloj ali im to nije bilo dopušteno pa su se, usprkos nedostajućem kadru, morali vratiti natrag na inzistiranje IFOR- a i bošnjačke strane. U konvoju je bilo dosta svećenika, vrlo brojna novinarska ekipa, nekoliko stranaca uključujući i famoznog Japanca, dva saborska zastupnika (fra Tomislav Duka i Branko Levačić) i puno sjajnih običnih ljudi koji su ponudili sve što su imali – svoje živote, izvor svoje zarade (kamione) kojom su hranili obitelji. Dali su sve što su imali u konvoju mira i ljubav i hvala im na tome. Dobri i sada već pokojni Fra Ferdo će im sigurno biti dobar zagovornik u nebeskom svodjenju računa.
Nakon ovog konvoja krenula je serija konvoja po drugim ugroženim mjestima BiH. Bio je to sjajan humanitarni poduhvat gomile malih, srčanih običnih ljudi. Zločin u Križančevom Selu i krvavi Božić 1993., nažalost, nismo uspjeli spriječiti. Zločin se dogodio upravo na dan našeg povratka.
POVEZANI ČLANCI:
VIDEO: TOP 100 fotografija u 2023. godini
