Čiji se spomenici ruše, a imena trgova i ulica mijenjaju na pravoj strani povijesti
Što je i čija je prava strana povijesti? Uoči, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata prava strana povijesti bio je i ostao antifašistički sustav humanosti i civilizacijski poredak koji je čovječanstvo stajalo gotovo 85 milijuna žrtava. Usprkos tome u Hrvatskoj se demokracija, koja je često više glasova davala nedemokratima negoli demokratima, dobrim dijelom shvaćala i kao povijesni revizionizam, pa je gotovo sve antifašističko bacano u kantu kao povijesno smeće, a sve protuantifašističko proglašavalo se standardom podnošljivog antifašizma. To nije bila neka specifičnost hrvatske tranzicije iz povijesti u pretpovijest i postpovijest, već posljedica diktature pristranosti u mnogim bivšim realsocijalističkim zemljama po davnoj, ali još uvijek realnoj postavci francuskog filozofa Ernesta Renana: "Pogrešno poimanje vlastite povijesti dio je nacionalnog bića."
Komentara 5
U hrvatskom Ustavu nigdje nije spomenut antifašizam kao svjetonazor na kojem se temelji ova država, to je notorna činjenica koju može provjeriti svatko. U cijelom tekstu Ustava, riječ "antifašizam" spominje se ravno 1 (JEDAN) put i to samo kao dio naziva institucije ZAVNOH, koji se spominje samo kao jedna od ukupno 16 povijesnih izvorišnih osnova hrvatske državnosti, od knezova iz 7. stoljeća, pa do Domovinskog rata. Tvrditi na temelju toga da hrvatski Ustav definira Hrvatsku kao državu koja "počiva na antifašizmu" je notorna laž i zlonamjerna interpretacija. No, od filostaljinista ne treba drugo ni očekivati. Gubljenje "povijesne" uloge KPH-SKH-SDP loze u stvaranju hrvatske države, za njih je noćna mora.
Gojko Šušak = radikalni katolik, ubica, negativno (rekao Ante Marković) Franjo Tudjman = komunista i general JNA (kao povjesničar)...onda odjednom Hrvatina...bez veze...
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
“Antifasizam” ? Povjesničar Norman Davies, u svojoj knjizi Europe at War 1939–1945: No Simple Victory, argumentira da antifašizam nije koherentna politička ideologija već prije "prazna kutija", i čisti "politički igrokaz" stvoren od Josifa Visarionoviča Staljina, te proširen Sovjetskom propagandom u pokušaju da se stvori dojam da će se zapadni demokratski lideri, u pridruživanju SSSR-u na platformi protiv fašizma, politički suglasiti sa komunizmom i "diktaturom proletarijata". Sir Winston Churchill jedini nije nasjeo na Staljinov trik, dok su ostali zapadni lideri uglavnom uletjeli u zamku. Da je Churchill bio u pravu, pokazalo se kad je sovjetski "antifašizam" pokazao svoje pravo lice u Molotov-Ribbentrop paktu u kojem su SSSR i Treći Reich dogovorno koordinirali agresiju nad Istočnom Europom. Možete li danas reći o Churchillu da je fašist? Sigurno ne. Ali čovjek je odbio biti "antifašist" onako kako je to postavio Staljin. Antifašizam, dakle, nije ni komunizam, ni socijalizam, ni SKJ, ni SKH, ni SDP, ni Josip Broz, ni Ivica Račan, a najmanje Zoran Milanović. Antifašizam je etička vrijednost čovjeka bez obzira na vjeru ili političko usmjerenje. Vjernik može biti antifašist (antifašističke vrijednosti su tek manji podskup vrijednosti npr. katoličanstva). Desničar može biti antifašist. Konzervativac može biti antifašist..