Ime Envera Čolakovića ovih je dana uzburkalo zagrebačke političke i literarne krugove. Inicijativa da Čolakovićevo ime dobije jedan park (ili bolje rečeno parkić) uz Martićevu ulicu u Zagrebu naišla je na žestoke kritike intelektualaca lijeve provenijencije jer da je tu riječ o čovjeku koji je krajem Drugog svjetskog rata bio kulturni ataše Nezavisne Države Hrvatske u Mađarskoj.
Etiketa ustaše javno je zalijepljena na pleća u Hrvatskoj ne baš odveć poznatog pisca i oni koji su je zalijepili valjda su mislili da su time pogodili u sridu. Ali ne lezi, vraže. Napad na odavno mrtvog Čolakovića (umro je 1976. u Zagrebu) izazvao je daljnje polemike pa su neki zaključili da i nije najvažnije je li Čolaković ustaša ili ne, nego je li kvalitetan ili nekvalitetan pisac. A oni su, eto, ekspresno zaključili da kvalitetan pisac nije pa da onda ne zaslužuje javni spomen u središtu Zagreba. Na žalost digniteta rasprava o javnim osobnostima iz hrvatskog kulturnog života, treba reći da se ime jednog književnika nije smjelo tako olako opanjkavati bez dubljeg uvida u njegovo djelo i život. A što to o Enveru Čolakoviću zbori recentna struka? Akademik Dubravko Jelčić u svojoj Povijesti hrvatske književnosti piše da njegov najpoznatiji roman “Legenda o Ali-paši” i jezikom i strukturom ulazi u red najbolje hrvatske proze iz Bosne i o Bosni. Jelčić ističe da je riječ o maštovitom i egzotičnom, andrićevski smirenom i mudro jednostavnom književnom djelu. A kako Čolakovića ocjenjuje Hrvatska književna enciklopedija čiji je glavni urednik Velimir Visković, a izdavač Leksikografski zavod Miroslava Krleže, koji je, uostalom, itekako mnogo znao o Čolakoviću? U tekstu pristojne veličine uopće se ne spominje Čolakovićeva diplomatska endehazijska epizoda, ali se priznaje da je tu riječ o dugo zapostavljanom autoru koji se tek nakon devedesetih godina prošlog stoljeća ponovno proučava i revalorizira, i to ponajprije zaslugom bošnjačke nacionalne zajednice. Isto tako se navodi da njegov roman “Legenda o Ali-paši” prema mišljenju suvremene bosansko-hercegovačke kritike pripada najboljim proznim djelima bošnjačke provenijencije i tematike.
Iz ova dva mišljenja lako je zaključiti da je Enver Čolaković kvalitetan književnik, a kako je životno itekako vezan za Zagreb, ima logike da mu se Zagreb oduži i nekim javnim priznanjem, iako ono dolazi više od četrdeset godina od piščeve smrti. Ne bi, doduše, bilo dobro da je Čolakovića u javnu orbitu sada lansirala ne njegova književna kvaliteta, nego politička kukavičja jaja kojima se iz dana u dan u lice udara sada već prilično grogirani Milan Bandić. Nije dobro da Zagreb ne uvede reda u odavanje počasti svojim velikanima s područja kulture. Dakle, neka park Enveru Čolakoviću. Ali zašto se zaboravilo na jednog Dragu Britvića? Zar Britvić ima krivu provenijenciju?
ako je netko zaslužil da park nosi njegovo ime,onda je to apsolutno gospon Drago Britvić,a ne nekakav Enver,a kaj se tiće pak Vilija Matule,o toj individui uopće nije vrijedno raspravljati,to nije nikakav Hrvat