Nakon završetka oslobodilačkih vojnih operacija HV-a u Hrvatskoj i BiH, u ljeto 1995., državni i vojni vrh Hrvatske počeo je pripreme za novu, veliku vojnu operaciju oslobađanja preostalog okupiranog dijela Podunavlja. Operacija je dobila kodno ime "Vukovarska golubica", a ime je dao predsjednik Tuđman. Osnovani su združeni stožeri u koje su pozvani časnici koji su se najviše dokazali u Bljesku i Oluji. Počele su dobro skrivene pripreme i simulacije bitaka, a računalo se da će u akciju krenuti između 30 i 50 tisuća vrhunskih vojnika iz pet gardijskih brigada. Istodobno su u Daytonu, na marginama traženja rješenja za BiH, počeli dogovori o mirnoj reintegraciji Podunavlja. Međunarodna zajednica bila je, naime, zabrinuta znajući da će Hrvati brzo krenuti u vojnu operaciju oslobađanja, što bi rezultiralo novom izbjegličkom krizom i poljuljalo režim Slobodana Miloševića. Počeli su višemjesečni pregovori hrvatske vlasti i vlasti pobunjenih Srba, a rezultat toga bilo je potpisivanje Erdutskog sporazuma 12. studenoga 1995. Uime RH potpisao ga je Hrvoje Šarinić, uime pobunjenih Srba Milan Milanović. Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je prijelaznu upravu na čelo koje dolazi vješti Jacques Paul Klein. Sporazumom je dogovorena mirna reintegracija Vukovara i Baranje, dovršena 15. siječnja 1998.
S obje strane bilo je dosta otpora mirnom rješenju. Hrvati su bili raspoloženi vojnički osloboditi simbol Domovinskog rata, Vukovar, a uznemireni Srbi predlagali su čak i kolektivno iseljavanje. Predsjednik Tuđman poslije je, u lipnju 1997., pri polasku vlaka u Vukovar, objasnio zašto se Hrvatska opredijelila za miroljubivo rješenje: "ne zbog preporuke europskih i svjetskih sila, nego i zbog hrvatskih nacionalnih interesa, da nemamo više žrtava i razaranja, da dokažemo svijetu... da nam nije do toga da svi Srbi napuste Hrvatsku, već da u Hrvatskoj ostanu oni koji žele priznati je kao svoju domovinu...".
Da pobunjeni Srbi nisu pristali na mir, "povijesna pobjeda" bila bi okrunjena "najblistavijom vojnom akcijom hrvatske vojske u povijesti", kako Večernjaku sada objašnjava jedan od časnika koji su pripremali planove završne operacije. Mjesecima su do potankosti slagani planovi. Hrvatske bespilotne letjelice u međuvremenu su snimale svaki metar Baranje i Podunavlja, uključujući i teritorij Vojvodine i Srijema, gdje su bile raspoređene snage novosadskog korpusa JA. Snage pobunjenih Srba bile su dobro ukopane, zaštićene minskim poljima. Stožer HV-a pripremao je veliko iznenađenje neprijatelju napad su trebali odlučiti u kratkom vremenu prekaljeni hrvatski ratnici. Nova taktika nazvana je "vatreni kanali", a potom preimenovana u "vatrene kočije" u čast Slavoncima. Naziv simbolizira sliku koju bi stvorila masovna uporaba topništva i raketnih jedinica koje bi postupno spaljivale pomno određene kanale u koje bi se onda slijevale oklopne jedinice i gardisti iz pet brigada.
"Cilj i zapovijed bili su munjevito do Dunava, vatrenim kočijama zauzeti kompletan prostor Dunava", kaže naš sugovornik. "Golubica" je trebala rezultirati prodorom kroz obranu neprijatelja, kroz Baranju bi tekla tri "vatrena kanala", a kroz vukovarsko područje četiri. Tim klinovima pobunjeničke snage bile bi raskoljene, uz istodobno uništavanje zapovjednih centara i fortifikacija naletima borbenih Mi-24 helikoptera. Helikopterskim desantima dostavljala bi se logistika jedinicama koje bi izbile na Dunav. "Neprijatelju bi preostala samo predaja", kaže taj visoki časnik HV-a. "Vukovarska golubica" trebala je trajati maksimalno tri dana.
U pričuvi je bilo raspoređeno još oko 100.000 vojnika, za slučaj aktiviranja vojske Jugoslavije. Procjene govore da u tako planiranoj i munjevitoj akciji ne bi bilo velikih gubitaka. Posebno su uvježbavani načini borbe u naseljenom mjestu. Operacija "Vukovarska golubica" ("Feniks", "Grom" i sl. bili su nazivi dijelova operacije) zamišljena je kao munjevita stoga što je cilj bio sačuvati barem ono što je ostalo od Vukovara. "S vojničke strane, jer gotovo 200.000 motiviranih hrvatskih vojnika nitko ne bi mogao zaustaviti, bilo nam je žao što je akcija završila u arhivi zato što bismo tako utišali našu vojničku savjest zbog Vukovara, a neprijateljima pokazali da pobjede u Bljesku i Oluji nisu bile slučajne...", završava naš sugovornik.
