Posljednjih godina zamjetan je porast useljavanja potomaka hrvatskih iseljenika, najčešće treće i četvrte generacije iz Južne Amerike, SAD-a, Australije, od kojih većina njih dolazi na tečaj učenja hrvatskog jezika Croaticum preko Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Uglavnom je riječ o mladim ljudima u dobi od 20-ak do 35 godina, visokoobrazovanima, koji govore više jezika. Zasad brojke useljavanja potomaka iseljenika nisu velike, riječ je o najviše njih nekoliko stotina godišnje, no u budućnosti bi njihovo doseljavanje trebalo porasti.
Hrvatska je osobito privlačna mladima iz Južne Amerike. S druge strane, u moru ispovijesti Hrvata koji su odlučili otići iz zemlje, iz vida se gubi da su se neki u međuvremenu i vratili. Zašto su se iseljenička djeca odabrala vratiti u zemlju svojih predaka, a oni koji su okusili život u inozemstvu u svoju domovinu i kako s tim iskustvom ocjenjuju život u Hrvatskoj, govore za Večernji list.
Priča prva: Jennifer Radman
'Otvorila sam putničku agenciju, nije lako, ali ne vraćam se u London'
Jennifer Radman rođena je u SAD-u, živjela je godinama u Londonu i potom se doselila u Hrvatsku, domovinu svojih roditelja. Otvorila je putničku agenciju, a najčešći klijenti su joj Amerikanci i Australci.
– Bilo mi je već pomalo dosta Londona, deset sam godina ondje živjela i nisam mogla pustiti moju Hrvatsku. Poželjela sam i promijeniti karijeru, radila sam u financijskom sektoru, a sad sam u turizmu i vodim agenciju – kaže. Roditelji su joj rodom iz Hrvatske, majka s otoka Krka, a otac iz okolice Zadra. Kao mladi završili su u SAD-u i ondje se upoznali i vjenčali.
– Nisu mi puno pričali o Hrvatskoj, a kod kuće nismo govorili hrvatski. Počela sam taj jezik učiti tek u Londonu, u jednoj hrvatskoj školi. Tek kad sam se doselila u London, češće sam posjećivala Hrvatsku jer je bliže nego iz SAD-a. Ne znam koliko je onih koji su rođeni u Hrvatskoj, pa su otišli van i potom se vratili, no mislim da je više onih koji su se doselili u Hrvatsku a da prije nisu tu živjeli. Hrvati odlaze zbog egzistencije, kao i prije 50 ili 60 godina. Odlaze jer je ovdje situacija teška. No, treba znati da nije ni vani lako. Onome tko se bolje snađe, bit će dobro, a neki će to probati pa se vratiti jer se nisu snašli ili im previše nedostaje rodni kraj. Puno onih koji su otišli u Njemačku i Irsku misli da je ondje bolje zbog većih plaća. Plaće su, istina, veće, ali su veći i troškovi života. Ljudi čuju samo da je tamo velika plaća, no treba biti spreman na to da neće biti lako, pogotovo prvih nekoliko godina. Ako nisi bio vani, ne možeš uspoređivati pa, ako imaju volje, neka probaju – napominje.
Na Krku vidi strane radnike koji ne znaju hrvatski, ali rade jer hotelima i restoranima nedostaje radne snage. – Naši ljudi vani često rade poslove koje u Hrvatskoj ne bi radili. Vani rade sve što se od njih traži, ali doma neće. Treba povećati plaće, pa bi, vjerujem, ostali – veli. Nije nikad požalila što se doselila u Hrvatsku. – Nije lako, ali ne želim odustati. Ne pratim baš vijesti jer ne volim loše vijesti. Problema ima posvuda, nije Hrvatska jedina zemlja koja ih ima. Nije mi žao što sam ovdje i ne bih se vraćala u SAD ili London. Ovdje je dobro, ali treba manje govoriti o tome što treba raditi, a više konkretno raditi da se stvari promijene nabolje. Politiku ne bih komentirala – kaže.
Priča druga: Ivan Ostopanj
'U Austriji mi je bilo lijepo, ali ovdje su svi moji. Sad imam i palačinkarnicu'
Nakon tri i pol godine provedene u Austriji, gdje je radio kao kuhar u hotelu s četiri zvjezdice, Brođanin Ivan Ostopanj (31) odlučio se vratiti u rodni Slavonski Brod. Zajedno s majkom iskoristio je poticajne mjere samozapošljavanja u ukupnom iznosu od 110 tisuća kuna i, na radost mnogih sladokusaca, u središtu grada otvorio palačinkarnicu. Ivan je završio ugostiteljsku školu u Osijeku za zvanje kuhara, no u međuvremenu je upisao i sportski menadžment, pa je došao kući pokrenuti privatni biznis i usput završiti fakultet.
– U Austriji mi je bilo lijepo, ali ovdje su moji prijatelji i moja obitelj koji su mi nedostajali. Godine rada tamo koristile su mi da otkrijem njihov način života i proniknem u tajne njihove gastronomije, koja je nešto specifično u odnosu na druge poslove. Odlučio sam iskoristiti stečeno znanje u pripremi deserta i ponuditi našim ljudima nešto novo – kaže Ivan.
Za razliku od drugih gradova slične veličine, u Brodu nema ni jedne palačinkarnice. Ivan je u tome vidio svoju šansu. Uz deset “gotovih” punjenih palačinki, tu su i slane palačinke sa šunkom, kobasicom, piletinom i umacima. Sugrađani si mogu sami složiti palačinku po želji, ali isto tako uživati i u vaflima, germknedlama ili štrudli od jabuka u umaku od vanilije. Sve je domaća proizvodnja, ali izvorne austrijske recepture.
– Kada podvučem refu, ne mogu se požaliti. Možda je puka sreća što sam jedini u tome, ali činjenica je da takvo što treba u našem gradu i da su ljudi to prihvatili. Zasitili su se svih tih monotonih fast foodova koji praktično nude jedno te isto – ističe.
Uz Ivana i njegovu majku Marinu, u obrtu su zaposlene još dvije djelatnice. Sada čekaju proširenje poslovnog prostora, a onda s početkom nove školske godine u ponudu će uvrstiti još dvije nove slastice koje zasad ne žele otkrivati.
– Primijenio sam austrijski model koji zahtijeva rad i ozbiljnost i ni jednog trenutka nisam se pokajao. Dapače, vidim da ima jako puno prostora za proširenje i samo je pitanje vremena kada ćemo se dignuti na višu i ozbiljniju razinu – zaključio je Ostopanj.
Priča treća: Natasha K. Levak
'Očarala me predivna briga zajednice. Nije svuda tako...'
Prvi sam put došla u Hrvatsku prije 15 godina i zaljubila se u prirodu, kulturu i ljude koji ovdje žive. Počela sam sanjati kako ću se ovamo preseliti jednoga dana. Kada sam stekla doktorsku titulu, preselila sam se u Hrvatsku s dva sina. Tijekom prvih godina u Hrvatskoj otvorila sam tvrtku i pisala školske udžbenike za grupu škola u Australiji. Predavala sam i u Britanskoj međunarodnoj školi u Zagrebu te potom dobila svoju poziciju u Znanstvenom zavodu Hrvatskih studija – kaže Natasha Kathleen Levak koja je po očevoj strani Hrvatica, a po majci Australka.
Osim što predaje na Odsjeku za komunikologiju na Hrvatskim studijima na engleskom jeziku, glavni istraživački interesi su joj dijaspora, migracije, mobilnost, razvoj kulturnog identiteta, transnacionalno ponašanje, virtualni timovi i e-učenje.
Bila je dio radne skupine koja je osnovala novi Studij demografije i iseljeništva na kojem će držati dva kolegija. Taj studij će, kaže, omogućiti studentima da steknu znanja i vještine u područjima važnima za mnoge države, osobito danas kada su migracije ljudi prisutne više nego ikad prije.
Zbog branitelja, koji su prošli težak rat za hrvatsku nezavisnost, smatra “da je naš red da odamo počast njihovu trudu i uspjehu tako što ćemo izgraditi hrvatsku budućnost.”
– Sada je borba u Hrvatskoj ona ekonomska, demografska i politička. Odgovornost treba biti usmjerena na sve grane društva i ljudi moraju imati osjećaj stabilnosti, osobito u poslovnom sektoru. U Zagrebu sam pet godina i ponosno ga zovem domom. Imam krug prijatelja i susjedi su mi iznimno otvoreni i prijateljski nastrojeni. Moja profesionalna zajednica daje mi osjećaj pripadnosti i pomažu mi u svakom pogledu. Ovakva vrsta brige u zajednici je predivna i trebala bi biti normalna svuda, ali nažalost nije – kaže Natasha Kathleen Levak.
Otkako sam došla u Hrvatsku, bila sam otvorena i druželjubiva i ljudi su bili iznimno dobri i pomagali mi. Moju su djecu prihvatili učenici i učitelji čim su došli u OŠ Ivana Gorana Kovačića. Svaka država ima svoje dobre i loše strane. Ono što bih voljela vidjeti jest promjena od negativnog u pozitivan način razmišljanja, da ljudi shvate kako sami upravljaju svojom budućnosti ako razmišljaju kako riješiti probleme koji su pred njima. Život je katkad bitka bez obzira na to gdje živite, pogotovo ako morate hraniti obitelj, no iako svuda postoje problemi, Hrvatska je mjesto na kojem je lijepo živjeti i sretna sam što je mogu zvati svojim domom – zaključuje Natasha.
Bravo, konačno da čujemo one , koji vole raditi, a vidjeli su i kako je drugdje, pa mogu realno usporediti život ovdje i drugdje. Za takve Hrvatska može biti obećana zemlja i ti će sigurno uspjeti. Za one kojima jee uvijek sve negativno, a samo znaju kukati i kritizirati, bez da su sposobni i voljni nešto stvoriti, nego čekaju da drugi za njih to urade, takvi će i dalje žaliti za "drugom Titom" i nigdje neće uspjeti.. Dvojim da je posluživati za barom u Irskoj ili čistiti zahode u Njemačkoj mnogo atraktivnije nego život u Hrvatskoj.