Industrija zabave, od glazbenika i glumaca do plesača i komičara, teško je pogođena pandemijom koronavirusa u cijelom svijetu. Nemogućnost održavanja bilo kakvih događanja u brojnim državama one sretnije uputila je na traženje pomoći države, dok je manje sretne (i one rođene u siromašnijim zemljama) svela praktički na prosjački štap. Ili ih je pak natjerala na traganje za novim zanimanjem. No u dalekom Japanu tamošnje se stanovništvo posebno uznemirilo zbog toga što gejše, tradicionalne umjetnice odjevene u prepoznatljivu odjeću, imaju toliko malo posla da su gotovo sve uplašene za svoju egzistenciju. Gejše se bave izvođenjem tradicionalnih umjetnosti.
Njihov je posao New York Times svojedobno opisao na sljedeći način: “...profesionalne zabavljačice koje, sa svojim razrađenim haljinama, licima obojenima u bijelo i stiliziranim pokretima, predstavljaju posebnu privlačnost za zapadnu imaginaciju kao utjelovljenje japanske tradicije”. Gejše su zabavljačice na tradicionalnim događanjima, poput banketa, te izvode glazbene i plesne točke, a posebno se ističu u umjetnosti komunikacije. Na zapadu se gejše nekada povezuju s prostitucijom, ali riječ je o neistinitom mitu, o čemu nešto više u nastavku.
Od 400 ostalo ih – dvadeset!
Reuters, novinska agencija koja čitateljima na engleskom jeziku donosi priče iz cijelog svijeta, razgovarala je s Ikuko, “velikom sestrom” u Akasaki, četvrti gejši u Tokiju. Ikuko (80) prvi je put došla u tu četvrt prije čak 56 godina, prije prvih Olimpijskih igara u Tokiju 1964. (druge su igre u Tokiju upravo trebale biti u tijeku, ali odgođene su do 2021.). Ova je profesionalka i predana stručnjakinja u kulturi gejši za Reuters izjavila da se “zbog nove pandemije koronavirusa za svoju stoljećima dugu profesiju boji kao nikada prije”. Kako su događanja na kojima su potrebne usluge i znanja gejši zbog pandemije gotovo iščezla, Japanci su s razlogom uplašeni zbog ugroženosti važnog dijela svoje kulture. A posebno se najviše plaše same gejše, piše u priči Reutersova reporterskog tima. Ikuko i njezine kolegice ove su godine mjesecima bile bez posla zbog izvanrednog stanja u Japanu, a sad moraju svoja događanja održavati uz mjere fizičkog distanciranja zbog čega je doživljaj klijenata bitno smanjen pa ih rjeđe odlučuju angažirati. Mnogi su ljudi i zbog zdravstvenih razloga skeptični prema ostajanju u elegantnim, ali zatvorenim tradicionalnim sobama u kojima gejše zabavljaju svoje goste. Zaustavljen je i turizam.
– Kada sam došla u četvrt Akasaku, bilo je u njoj 400 gejši, nisam im svima mogla zapamtiti ni imena. Danas ih je samo 20, a nema ni dovoljno događanja da bi se ovoj umjetnosti mogle podučiti pripravnice – rekla je Ikuko.
Kako je prije desetak godina izvijestio New York Times, u Japanu je u 1920-ih bilo više od 80 tisuća gejši. Gotovo stoljeće kasnije, 2009., kada je članak pisan, ostalo ih je tisuću do dvije. Sudeći po razvoju događaja, njihov je broj mogao samo dodatno pasti. Broj angažmana gejši pao je u Japanu čak 95 posto, a tijekom ono malo prilika za zaradu što uspiju dobiti gotovo sve je drukčije nego prije: gejše više ne smiju ulijevati piće svojim gostima, ne smiju ih ni dotaknuti, čak ni da bi se rukovale s njima te moraju sjediti dva metra dalje od njih. Uglavnom ne mogu nositi maske zato što ih je teško staviti uz njihove perike.
– Kada sjedite blizu, možete govoriti s osjećajem, izviru vaše strasti. Kada sjedite udaljeni dva metra, razgovori se slamaju – objašnjava Ikuko probleme s kojima se susreću ona i njezine kolegice. No pandemija nije ugrozila samo jednu industriju. Izvođačice drevnog ženskog plesa jiutamai, kao i stručnjakinje za šminkanje gejši ili pak za perike te kimona, našle su se u sličnim problemima. Njihove su nišne profesije međusobno povezane i koronavirus ih je sve paralizirao.
– Baš svaki događaj dosad bio mi je otkazan – rekla je Mitsunaga Kanda, koja se bavi šminkanjem gejši te dodaje: – Dodirujemo im kožu i lica i, iako ne govorimo, vrlo smo im blizu, čega smo sad postale svjesne. Drevni grad Kyoto, prijestolnica Japana od 12. stoljeća pa sve do 1868. kada je zemlja krenula u modernizaciju te je svoje središte premjestila u Tokio, najpoznatiji je po gejšama. Pa ipak, u Tokiju postoji čak šest četvrti u kojima se nalaze gejše, ali zbog rigoroznog životnog stila koje one moraju slijediti te dugih radnih sati sve je manje mladih žena zainteresirano za ovaj oblik umjetnosti. Reutersov novinar također naglašava da neke vještine, poput spretnog i dosjetljivog načina razgovora, gejše mogu steći samo s dugim godinama prakse. Upravo zbog tog načina komuniciranja starije su gejše poput Ikuko toliko popularne.
– Naš je prihod pao na nulu. Ja imam nešto novca, ali mlađim je kolegicama vrlo teško. Udruženje gejši pomoglo nam je sa stanarinama – rekla je Ikuko. Također, svi slobodni umjetnici mogu se prijaviti za subvencije od milijun jena (oko 60 tisuća kuna). I dok su agenciji neke gejše naglasile koliko su anksiozne zbog cijele situacije, a neke su istaknule veliki strah od drugog vala zaraze, većina zaposlenih u industriji pokušava izvući maksimum iz situacije.
– Događaje organiziramo u najvećim sobama koje možemo naći. Sve kako bismo održali ovu kulturu na životu – rekao je Shota Asada, vlasnik luksuznog restorana u kojem gejše zabavljaju goste. S druge strane, bivša gejša, a danas vlasnica bara u četvrti Akasaka Michiyo Yukawa smatra da će se gejše morati prilagoditi kako bi ih angažiralo više običnih ljudi. – Imaju posebnu ljepotu. Prošle su trening koji drugi ljudi nisu, utrošile su mnogo novca na ono što ih čini posebnima. Bilo bi zaista tužno kada bi to nestalo – rekla je Yukawa.
Priče američkih vojnika
U Japanu, zemlji prepoznatljive i jedinstvene kulture, gejše imaju posebno mjesto. Za kraj valja pobiti tezu da su gejše prostitutke, kako se ponekad to misli na zapadu. U Japanu ih se nikako ne promatra kroz to. One su plaćene da utjelovljuju ideal savršene žene. Gejše na događanjima zabavljaju pjevanjem, sviranjem, pričanjem priča, nekada i flertom. One znaju razgovarati o politici pa zatim prijeći na potpuno banalne teme. Savršene su domaćice raznih događanja.
Roman “Sjećanja jedne gejše” (objavljen 1997.) te film koji je snimljen 2005. pridonio je mitu o gejšama kao prostitutkama jer su tako predstavljene. Zbog toga su i roman i film bili kontroverzni. Američki su vojnici u razrušenom Japanu nakon kraja Drugog svjetskog rata plaćali seksualne usluge ženama koje su zbog potpune bijede bile prisiljene na prostituciju, a nakon povratka kući govorili su da su spavali s “gejšama”. Zbog toga je proširena pogrešna slika o ovoj profesiji. No pandemija koronavirusa mogla bi gejšama nanijeti još veći te sasvim drukčiji udarac.
