Ja nisam osoba koja bi se opirala, ne bih se usudila pružati otpor. Ja sam jedna od kukavica. To je ono što neprekidno pokušavam objasniti ljudima današnjeg doba koji mi govore da sam trebala naći načina da se izuzmem. Ne, nisam mogla. Tko god je to činio, riskirao je vlastiti život. Da su držali jezik za zubima, danas bi bili živi... Ovako zbori Brunhilde Pomsel, glavna junakinja dokumentarnog filma “Njemački život” (“A German Life”) koji donosi portret najbliže suradnice, tajnice i stenografkinje zloglasnog Josepha Goebbelsa, a svoje radno mjesto u samom središtu nacističke propagandne mašinerije opisala je kao “bilo koji drugi posao”.
Nagrada za najbržu tipkačicu
U filmu je dala svoj prvi i posljednji iscrpni intervju: sudbina je htjela da sa životne pozornice siđe prije desetak dana u 106. godini života, a kako su njezina osobna sjećanja neodvojiva od najstrašnijih poglavlja 20. stoljeća, utoliko ovo djelo postaje još vrednije svjedočanstvo posljednje živuće svjedokinje uspona i pada Trećeg Reicha.
Film će se naći će na programu ZagrebDoxa od 26. veljače do 5. ožujka u Kaptol Boutique Cinema, a djelo je četvorice autora: Christiana Kronesa, Olafa Müllera, Rolanda Schrotthofera i Floriana Weigensamera.
– Do Brunhilde Pomsel dospjeli smo slučajno, istražujući sasvim drugu materiju i odmah shvatili da imamo priliku koja se pruži jednom u životu: portretirati posljednjeg svjedoka vremena koji je bio aktivno involviran u središtu moćnog aparata njemačkih nacionalsocijalista. Vrlo smo brzo uvidjeli da Brunhilde ima potencijal da priču drži samostalno. U početku nas je brinuo aspekt njezinih godina, ali tijekom preliminarnih razgovora ispostavilo se da je vrlo bistra, k tome i dobra pripovjedačica. Ubrzo nas je impresionirala jer smo shvatili koliko detalja može prizvati u sjećanje – kazali su redatelji filma.
Rođena u siječnju 1911., koncem turbulentnih 20-ih godina prošlog stoljeća u Berlinu Brunhilde je otpočela karijeru radeći kao tajnica židovskog odvjetnika dr. Huga Goldberga koji je 1933. prisiljen na emigraciju. Potom je tipkala memoare desničarskog veterana Wulfa Bleya, člana Nacionalsocijalističke stranke koji joj je nakon dobro obavljenog posla pomogao pri zapošljavanju na berlinskoj radiopostaji. Kako bi dobila posao, dotad apolitična Brunhilde pristupila je nacistima.
“Zašto ne bih? Pa svi su to radili”, rekla je. U konačnici, prebačena je u ministarstvo propagande k Josephu Goebbelsu.
“Bila sam počašćena tim pozivom. Samo bi me zarazna bolest zadržala! Bila je to nagrada za najbržu tipkačicu na Radio Berlinu.” Goebbelsa opisuje prilično šarmantnim – opis je to dijametralno suprotstavljen njegovim strašnim zločinima i govorima.
Hitlera je, svjedoči, štovao poput kakvog mesije, a njegove eksplozije bijesa – kao rezultat frustrirajućeg narcizma – sijale su strah hodnicima ministarstva. “Bio je nevjerojatno tašt. Polagao je pažnju na svaki detalj svoje pojave, svakog je dana išao na manikuru”.
No ona je, tvrdi, bila samo tajnica koja je malo znala o brutalnim zločinima za vrijeme holokausta. “Ljudi koji danas kažu da bi učinili više za one siromašne, progonjene Židove ... ja stvarno vjerujem da iskreno to misle. No oni to nisu učinili tada. Cijela zemlja bila je pod nekom kupolom. Mi sami živjeli smo u ogromnom koncentracijskom logoru.” Stoga nikada nije osjećala krivnju.
“Jedino ako završite tako da krivite cijelu njemačku populaciju”, kaže. U posljednjim danima Hitlerova režima Brunhilde se skrivala u podrumu ministarstva propagande gdje je svjedočila Goebbelsovim posljednjim satima, a sovjetske trupe ondje su je i zarobile. Nakon pet godina zatvora izišla je na slobodu, a uspjela je s godinama pronaći posao kao tajnica šefova Njemačkog radija. Živjela je mirno u pokrajini Bavarskoj sve do nedavne smrti 27. siječnja, u snu, baš na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.
– Brunhilde Pomsel nije podržavala naciste, o tome joj vjerujemo. Bila je apolitična, no i to je snažna optužba. U filmu ne propitujemo njezinu krivnju ili nevinost. Riječ je daleko više o generalnom problemu osobne odgovornosti ili morala. Brunhilde je iskrena, ne trudi se stvari učiniti boljima no što jesu niti iskazuje lažno kajanje, što je vrlo često slučaj sa svjedocima iz tog razdoblja. Željeli smo ispričati priču o sljedbenicima i profiterima, licemjerima i onima koji su sklanjali pogled. Oni koji su obraćali pozornost samo na svoje vlastite sudbine bili su istinski nositelji ove okrutne diktature. Željeli smo ovim filmom pokazati da rat i tiranija ne dolaze niotkuda, da se društvena klima može promijeniti vrlo brzo, da zlo nije uvijek prepoznatljivo i da svoja moralna načela moramo preispitivati neprekidno – kazali su autori filma dodajući da njezina aktivnost, ali još više neaktivnost može biti ogledalo i upozorenje za naše sadašnje društvo, za sve nas.
– Jer na djelu je nevjerojatna analogija s današnjim događajima. Trenutačno smo na izlasku iz ekonomske krize i suočavamo se s golemim brojem izbjeglica što proizvodi tjeskobu na mnogo načina u zapadnom društvu. Odjednom desničarski slogani postaju društveno prihvatljivi, s tom razlikom što sada nije riječ o jednoj državi, već o cijelom kontinentu koji naginje udesno. Čuju se apeli za jakim vođama. Uistinu je zabrinjavajuće što smo, izgleda, tako malo naučili iz bliske prošlosti... Danas mnogi rezoniraju da je opasnost od velikog rata i fašizma nadiđena. Brunhilde Pomsel u filmu vrlo jasno tvrdi suprotno. “Njemački život” tjera gledatelje da se zapitaju što bi činili na njezinu mjestu, bi li zbog karijere i straha za goli život žrtvovali osobne moralne principe. Njezina iznimna biografija i putovanje u prošlost vode do uznemirujućeg pitanja: jesmo li načisto oko našeg morala i humanosti?
>>Berlin ne zna što bi s Goebbelsovom vilom
>>Lustracija u Njemačkoj i prigovor dvostrukih mjerila
Da se suzdržite pretpostavki o režimu, te se skoncentrirate samo na tu životnu priću, uvidjeli bi konačno, kako Vi živite u lažima, a ona govori istinu: obićan nezanimljiv život službenice ... e to se doustiti ne smije, zločin se mora stalno i uvijek izmišljati, kako bi opća zabluda trajala vječno! Prepoznavate li u svom ponašanju Gebelsa?