Kontejnersko stambeno naselje Sajmište u Petrinji trenutačno je najveće naselje za privremeni smještaj na području stradalom od potresa. U 80 kontejnera za sada je smješteno oko 150 ljudi koji su u katastrofalnom potresu 29. prosinca lani ostali bez krova nad glavom. Jedan od stanovnika ovog naselja je i svima znani Grga, Petrinjcima omiljeni liječnik, specijalist interne medicine i pulmologije u mirovini – i bivši im gradonačelnik. Osamdesetogodišnji dr. Miroslav Gregurinčić bio je na čelu Petrinje od 2003. do 2009. godine i sada živi u kontejneru te dijeli sudbinu mnogih svojih sugrađana.
– Tako je kako je i tako sada mora biti, no nadamo se da će biti bolje – govori nam Grga koji je uvijek dobro raspoložen iako je svjestan da se dogodilo nešto što će ostaviti velike posljedice na njegov grad, u kojem je rođen, kao i na same stanovnike.
Njega svi znaju, svi ga zaustavljaju, porazgovaraju s njim, a godinama nakon odlaska u mirovinu mnogi Petrinjci pitaju ga i dalje za savjete o zdravlju. Pitamo ga stoga što se promijenilo od potresa, što mu Petrinjci danas kažu kad ga sretnu.
– Svi su mrzovoljni. A nema, kao ni drugdje, ni druženja, pa ljudi nisu baš dobro. Još i ova korona na svu tu tešku situaciju. Ni ja ne idem nikamo, tek do trgovine, unuci u posjet i to je to. Obnova je tema razgovora, čini se svima da to ide sporo. Nadam se da će se obnoviti, no neće to ići tako brzo, znam to i sam – govori nam dr. Gregurinčić.
On je dugo bio smješten u petrinjskom Domu za starije i nemoćne, no nakon nekoliko proboja korone u taj dom odlučio je otići u privatni smještaj. Zbog potresa se vlasnik vratio u stan koji je bio unajmio, a Dom za starije je jako oštećen i neupotrebljiv pa je dr. Gregurinčić do daljnjeg u kontejneru.
– Punih 80 godina sam ovdje u ovom gradu dijelio sa svima dobro i zlo. I stvarno mi je teško vidjeti sve ovo. U naselju je osiguran nužni smještaj, ali nije loš. Imamo sve tu što nam treba, a dobro je što je i grijanje osigurano jer vidimo da se zima produžila i u travanj. Mislim, nije nam loše ovdje – kaže Grga kojeg ipak brine što će Petrinja nakon potresa ostati bez dijela svojih stanovnika.
– Otišlo je mnogo Petrinjaca nakon potresa iz grada. Nisu se svi vratili iz izbjeglištva ni 1995., u tih pet godina bili su se snašli, zaposlili drugdje. Vjerojatno se puno ljudi koji su otišli neće vratiti ni sada, pogotovo mlađih. Žalosno je, ali tako je. I svuda je tako bilo i prije potresa, nije to bio samo problem Petrinje. U Petrinji će potres to ubrzati, ali problem je što u Petrinji nemate ništa, nitko ništa ne radi, Gavrilović je ništa naspram onoga što je bio, drvna industrija je tu slaba utjeha jer vuče mala primanja sa sobom. Tu su plaće od 4000 kuna vrh, a s tim se teško može živjeti. Ja imam mirovinu od gotovo 9000 kuna i znam opet imati problem s pokrivanjem troškova nakon plaćanja smještaja, a mogu onda misliti kako je njima. Odoše za boljom plaćom, boljim uvjetima života, mladi su, idu pokušati – u dahu govori bivši petrinjski gradonačelnik, zasigurno najpoznatiji stanovnik ovog kontejnerskog naselja.
Smješteno je naselje na gradskom zemljištu, a njime upravlja gradski Komunalac. Do sada je na sisačkom, glinskom i petrinjskom području podignuto nekoliko desetaka većih i manjih kontejnerskih naselja, a ovo je najveće. U 23 velika kontejnera, koja je CROSCO donirao s terena u Ukrajini, smještene su višečlane obitelji, mnoge s djecom, a u ostalim, manjim ali komfornim, koji su donacija Turske, sada su uglavnom oni koji su nakon potresa privremeni smještaj našli u petrinjskoj vojarni. Prije desetak dana njemački volonteri, među kojima je bilo puno djece, uredili su ovdje dječje igralište, a od voditelja naselja Pavla Kardaša saznajemo da će se uz stambeni dio do kraja svibnja otvoriti i poslovni dio naselja s oko 80 kontejnera gdje će se smjestiti obrtnici i poduzetnici koji su ostali bez svojih prostora u potresu.
– Ova infrastruktura koja je sada postavljena omogućit će da se, kad se uklone kontejneri, ovdje odmah mogu graditi stambene zgrade – kazuje nam Kardaš koji dodaje kako svaki kontejner na Sajmištu ima svoj sanitarni čvor, što nije slučaj u svim naseljima, a CROSCO je donirao i svoj vešeraj s perilicama i velikom sušilicom za rublje. A upravo dok je stavljao na sušenje opranu odjeću iz vešeraja, na temperaturi gotovo u minusu u srijedu u Petrinji, ispred njegova kontejnera zatekli smo Petrinjca Zorana Rukavinu. A 57-godišnji Zoran je sa suprugom i pekinezericom Mazom do potresa živio u stanu u centru Petrinje, u Gajevoj 1. Njihova zgrada, kao i nekoliko susjednih, nakon potresa su na popisu za rušenje. Mnogi stanovnici tih zgrada sada su ovdje. Zoran je dobio kontejner broj 54.
– Ovdje nam je odlično, a mi smo sretni jer smo živi. Da je udar bio jači, nitko živ ne bi ostao u tim zgradama. Ništa nisam uspio izvući osim lijekova i nešto odjeće. U stanu je sve bilo srušeno, a izvukli su nas kroz prozore jer smo bili u visokom prizemlju. Mi smo otišli k rodbini u Zagreb, pa u Pionirski grad i podstanare i onda ovamo. Pomogli su nam mnogi u Zagrebu i ovdje, stvarno ima dobrih ljudi – govori nam Rukavina koji ističe i da mu je otac Petrinjac rođenjem, a ima i još sedmero braće i sestara. Od njih je u susjednoj zgradi živjela jedna sestra, koja je smještaj našla kod sina u Središću, a drugi su živjeli izvan Petrinje.
– Za stan znam da se ruši, žena kaže da je čula da će se tamo izgraditi autobusni kolodvor, ne znam je li to točno. No čekat ćemo da se obnovi naša obiteljska kuća, očeva, koja je također oštećena, pa ćemo se tamo vratiti. Do tada smo ovdje i nije nam loše – ističe Zoran koji je dodao da mora spomenuti i kako je petrinjski gradonačelnik bio iznimno fer prema njemu.
– Zahvalni smo svima, i gradonačelniku. O njemu ružno govore, no ja ću vam reći da je on nama posudio 1000 kuna. Mi smo njemu praktički nitko i ništa, a pomogao nam je, i meni i puničinoj obitelji – ističe Rukavina dok majstori na njegovu kontejneru popravljaju rolete. Naselje ima čuvarsku službu od 0 do 24, a ima i ekipe za hitne intervencije koje su spremne brzo obaviti popravke. Majstori kažu da ima uvijek nešto za popraviti u kontejnerima, doraditi, napraviti.
– Svima nam je ovo novo, učimo se, ali popravljamo brzo – veli nam jedan od majstora.
– Ići ću i ja do majstora da im kažem da mi naprave stepenicu i rukohvat u kupaonici, teško hodam pa trebam oslonac. Invalid sam – govori nam Milka Kovačić koja se na Sajmište preselila iz vojarne gdje je bila dva i pol mjeseca nakon potresa. Kuća u Juranićevoj ulici, gdje je živjela, srušena je.
– Slušajte, bilo je jako gadno, taj događaj i sve, ali iz vojske su stvarno bili fini prema nama, vojnici su spavali i po podovima u vrećama i nama dali svoje krevete. U vojarni je bilo i bolje s hranom i životnim potrebama, ovdje imamo jedan topli obrok. Ne žalim se ja, sve imamo novo u kontejneru. Samo kažem da nas je vojska spasila, mene je praktički s ceste pokupila da se ne smrznem, nosili su me na rukama nakon potresa – prisjeća se 72-godišnja Milka koja žali za sudbinom svoje Banije, odakle je rodom.
– Ja sam rođena na Baniji, mislim da nema nigdje ljepšeg kraja i treba samo učiniti da ljudi ovdje ostanu. Malo bi se više trebalo povesti računa da se ovdje, na Baniji ili Banovini, kako god, otvore tvrtke, radna mjesta, da ljudi ne odlaze. Da sam mlađa i zdravija, možda bih i ja danas otišla – govori Milka kojoj se sad svakodnevica svodi na odlazak do trgovine, pokoju riječ sa susjedima u naselju, a do kada tako, ne zna. – Kad će se kuća obnoviti, tko to zna. Svi želimo nazad u svoje – sliježe ramenima Milka dok odlazi svojim putem.
– Glava je živa, to je dobro, a obnovu ćemo valjda mi stariji dočekati živi – govori Milkina susjeda Anđelka Šustić. Rodom je iz nedalekih Dragotinaca, a u Petrinji je dugih 38 godina. Kuća u Radićevoj ulici starija je od 100 godina te je oštećena, a prijete i dva veća susjedna objekta čiji su dijelovi pali na njihovu obiteljsku kuću, oštetivši krovište i dimnjak. Sada su ovdje, na Sajmištu. Ona je tu stalno, suprug dođe samo noćiti jer po danu obavlja popravke kuće, ono što može, dok sin noću čuva kuću.
– Bilo je lopova, bojimo se da netko ne pokrade sve iz kuće – kaže Anđelka.
– Ja sam rekla suprugu: „Ovo nije više Petrinja, nije to naša Petrinja, ona je srušena i tko zna hoće li ikad biti više ona prava Petrinja.“ Teško je to vidjeti, sve me stišće i sada dok to govorim – objašnjava nam Petrinjka.
– Dosta je i ljudi otišlo, neki su otišli na more, oni koji imaju vikendice, sad su tamo i neće ni dolaziti. Ima puno Petrinjaca otprije u Njemačkoj, sad su se neki sklonili tamo kod njih, naći će ljudi tamo posao, ostati. Mi stariji ostajemo ovdje, svatko voli svoje, ali uvjeti se gledaju, mladi traže život. Moj sin, evo, sad radi ovdje na javnim radovima i to će trajati šest mjeseci, što onda. Daj Bože da bude obnove i da bude možda i posla za mlade – zaključuje i ovu našu priču Anđelka Šustić.
>> VIDEO Damir Vanđelić o obnovi Zagreba, Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije
Gunja je bila mila majka za ovo što čeka Zagreb i Petrinju a opet nije valjalo. Kad čekaš da ti država riješi probleme, na čekati ćeš se.